[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Moja glava visi unatraške,

naopako svijet gleda,

kao u zrcalu, ali malo s lijeva,

i gleda u nebo s oblakom.

Iznenadillo me jutros, kad se vratilo nebo,

meni s desna, padao je snijeg mukom i žalošću,

nisam gledao teške oblake,

gledao sam padajuće zvijezde unatraške.

Ja naopako motrim oblake,

izvrnut na glavu se sjedam

i sjene su noćne bježale u muku,

a jadnike što se vuku tragovima štapova gledam.

Nebo je bilo kao sreća kasno

i nevidljivo za kućno kamenje,

za mene je zvjezdara previsoko i strano,

jer gledao sam ga izvrnut i naopako.

Čudi me ovo nebo povrh svega,

ali moj svijet je u ovoj sobi

u kojoj se ptice albatrosi kao i arkanđeli

po zidovima  uspinju.

Usred kućna praha,

na tjesnom pasu ostajem bez daha,

jer gutam prašinu i svaku česticu zla,

sjedeći ovako naopako.

Svo zaboravljeno nebo,

u staklu mog kućnog prostora,

iščezava i staro nebo više ne sretoh,

samo ostaje mi duša od katrana.

Autor Zoran Hercigonja

https://s.gravatar.com/avatar/c730048011cfc2b641d04c3293252048?s=80

Website: http://zoran-hercigonja.webnode.hr

Odgovori

Subscribe without commenting