[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Posljednja od starina,

izdiše  časna kuća pradjedova.

Jedina u nizu mrtvog vremena,

umire, odlazi.

Oronula, iscjeđena zubom vremena;

stisnuta obručem propadanja,

 uzdiše, jeca.

Žmiri na oba oka;

ne smiješi se suncu,

ne pokazuje svoje blago!

Vjetar je njiše

i škripi drvenim skeletom,

a ona već spava,

već je usnula, iako diše.

Zatvorila je vrata i svjesno umire.

Kuća pradjedova, živa kuća

sa živom dušom,

posljednja od svoje sorte,

gasne i ispušta živu dušu

kroz dimnjak u plavu pustoš neba.

Nema više živih kuća

s dušom i osmijehom.
Sve su kuće mrtve, bez duše,

iako u njihovoj

utrobi stanuju ljudi.

Odgovori

Subscribe without commenting