[Ukupno:3    Prosječno:5/5]

Mnogo je, mnogo prošlo

mnoga ljeta, mnoge zime,

al zadrhtim ja još uvijek

kad spomene se tvoje ime.

 

Mnogo je, mnogo prošlo,

ne osta nam više ništa

previše se grijesi pamte

premalo se ljubav prašta.

 

Kad samoća bol zablista

sjete me u teškoj noći

ko biserje zvijezde sjajne,

sjete me na tvoje oči.

 

Ponekad u noći mračnoj

iako te nema više

na jastuku s hladne strane

tvoja kosa zamiriše.

 

Taj anđeo il’ avet, ne znam,

pokraj mene što sad sanja,

znam da duh je, sjena, prošlost,

al pretvarat ću se da je stvarna.

 

I čujem te, kunem ti se,

čujem te kako dišeš

ispružam ruke k tebi,

al tebe nema, nema više…

Autor Netko

Ova objava ima 2 komentara

  1. Kako nas mozak nekad zavarava i daje nam osjet nečeg čega nema (“I čujem te, kunem ti se,
    čujem te kako dišeš)..samo ne znam da li nam time olakšava ili otežava zbilju…
    Mislim da ne postoji netko, kome duboko nedostajanje nije proizvelo vizualne ili slušne halucinacije.
    Lijep pozdrav Netko 🙂

  2. Nježno, tužno, dojmljivo, ne zaboravno. Sve su to ovi lijepi stihovi.
    “I čujem te, kunem ti se,
    čujem te kako dišeš
    ispružam ruke k tebi,
    al tebe nema, nema više…”
    Lp!

Odgovori

Subscribe without commenting