[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Koračajući lagano,cestom dugom,blatnom.
Tek što napustih kočiju svoju,
Ugledaše me oči čovjeka jednog, preplavivši me sjetom svojom, uhvatih
Sebe u koraku brzom, kao vitez u boju.

Što me tako, zapitah sebe, ovo neugodno iznenadi,
Pa, to samo čovjek bješe;
Još jedna duša ljudska, što utjehu traži; usporih opet,
Pogled vratim, al’ njega, nema više

Za tren zaboravih, susret što me sablazni,
Misao druga, mi um obuzela.
Tišina neobična, šumu kraljevstva ovog ispuni,
I sva priroda, i bića sva, utihnula…

I mir nastade, i spokoj neobjašnjivi, i sve sjene
Što ih svjetlost razbaca
Rasprsnu se u oblak sivi, a samo sjena moja,
Ostade, za mnom gaca.

U taj čas,vjetar hladni kroz kosti mi prohuja,
Oči razrogači i krv mi sledi.
Pred licem mojim stoji, sablasna figura,
Što me, reče, dugo slijedi.

Straha ne osjetih, već znatiželju mi raspiri,
Kojim usudom, ova pojava me snađe?
Tihim glasom, kao iz daljine prozbori,
Prepoznah ime, što sebi ga dade.

Sa obala dalekih, duh drevni to bješe,
Što čovjeka svakog mori.
Prošlosti duh, Urd se zvaše
Što nesreće mnoge, ono tvori.

Trenutaka par, promatrah sablast što u mene zuri,
Pa nastavih put ka dvoru svome.
No već na osvrt prvi, vidjeh kako za mnom juri,
Ta spodoba blijeda, privržena za me.

I korakom svakim, sve teže mi biva,
Ta umor, to je
Što biće moje obuzima,
I snagu crpi, duše moje.

Iznemogao, tada, osjetih dodir hladni,
Što bješe razlog tereta mog.
Zloduh to je, što me iz svijeta vadi,
Ah, kakva li je, ovo kob?

Ugledah opet cestu onu, istu cestu, dugu blatnu,
I čovjeka sjetnih, očiju što bješe.
Zaprepašten ostadoh, štoviše, iznenađen u trenutku.
To slika i prilika mene, u njem, diše.

Autor Blackie

Odgovori

Subscribe without commenting