[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Umirao sam jedne vrele ljetne noći u povojima drvene klupe

pod svim zvijezdanim nebom i ležao ranjen poput uškopljenog Narcisa

i buljio u krv što je škropila  bijeli obraz uplakanog mjeseca.

Obavijao me sivi trak noći i zvonile su zvijezde kao zvona

s crkvenog tornja oko moje glave.

Žuč mi je u nosnicama, a vid zamagljen.

Bolne me muke spopadoše, bolni me trnci probadaše

kroz srce, kroz dušu, kroz ekvator moći.

Vjeđe se pote, a duša preza; zajezdio me mrak.

 

Umirao sam jedne vrele ljetne noći

dok je Mefisto vodio bal pod biserima mjesečine

pred očima umiruće sjenke. Slomio sam bijela krila,

sjajne udove sile svijetla. Gutao sam prah, gutao sam noć,

gutao sam sablasne zvuke sove i zubima grizao metal

ferala; zajezdio me mrak. Krila sjene, krila su slomljenog anđela

što skuplja suze pale zvijezde, što sniva u sramu i sjenci bijede.

Izgubljen kao nekad u povorci slijepih dezertera bez bojazni,

čekam u predvorju klaonice. Umirem, umirem u znoju vrele ljetne noći,

umirem čekajući zoru, nov početak, nov začetak agonije.

Autor Zoran Hercigonja

https://s.gravatar.com/avatar/c730048011cfc2b641d04c3293252048?s=80

Website: http://zoran-hercigonja.webnode.hr

Odgovori

Subscribe without commenting