[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Snivao sam noćas duboku vodu

i kamen oko svoga vrata.

Jezdio sam morem suza

i dotaknuo dno bez daha;

utapao sam se u krupnom kristalu suze.

Na dnu u školjci, u sjaju bisera,

vidio sam odraz utopljenika, blijedog i podbuhlog,

odraz davno izgubljene duše i obujmila me jeza,

strašna bol i rastezanje,

jer me neman dubine raščetvoruje

i vuče moje tijelo na sve strane

da pluta nemirima dubina

kao prokleta duša u bezdan.

Dubine suza, dubine su gorke boli,

boli neutješne, boli vječite.

 

More je bezbroj isplakanih suza,

suza gorke boli, boli neutješne, boli vječite.

Dno je puno potopljenih duša,

zarobljenih u kristal muke;

svaka suza, karika je lanca,

s kojim sam vezan za propadanje;

svaka suza, mlinski je kamen,

koji na dno vuće živuću egzistenciju.

Snivao sam noćas stvaran san,

san koji se ponavlja, san koji je realan,

san o suzama, o moru suza,

neprekidan san atrofične tuge

i dotakao dno kraja,

dno zbilje,

dno istine.

 

 

Autor Zoran Hercigonja

https://s.gravatar.com/avatar/c730048011cfc2b641d04c3293252048?s=80

Website: http://zoran-hercigonja.webnode.hr

Odgovori

Subscribe without commenting