[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Svaki je put jedan stih, svaka staza jedan otkucaj srca.

 

Svaki polazak u nepoznato unosi u kosti nemir, kao i sama ta iznenadna spoznaja da je jedan plavi svod nad nama i da je ta nježna boja beskraja utkana u njegovu iluziju. Zatim se odnekud pojavljuje Tajna (bilo koja tajna), koja polako gubi svoju privlačnost i ostaje postrani zaboravljena poput nerješivog zadatka u bilježnici iz matematike.

 

Tako treba ići, s ritmom u koraku i onda spajati dužine i širine s nadolazećim mislima. Svi oni vode nekom krajnjem obliku, koji možemo nazvati Idejom. Još jedna varka, kao i ovaj nemili događaj koji se zbio danas, ili jučer poslijepodne, na županijskoj cesti broj 33. Znali smo tog čovjeka, izmjenjivali smo poruke svjetlima svaki put kad bi se sreli u sumrak. On je uvijek išao za svojim poslom, i jurio lokalnim cestama, zato ga znaju svi preostali stanovnici ovog zabitog kraja.

 

Kako se misao otrgne svijesti, tako i vrijeme otkucava svoju kartu za vječnost. Ono se istvremeno širi i troši, kao da juri samoga sebe, i tako zadaje sve više muke onima koji u njega vjeruju.

 

Krenuo sam na put, a svaki put je jedan stih, i svaka staza jedan otkucaj bila.

 

Svi ti umovi, sve te mudre glave, zapravo su luđaci koji postavljaju naivna pitanja, odašilju ih u eter i traže dnevnice, putne troškove i honorare za svoj uzaludni trud. Što je s nama ostalima koji smo negdje između, nemamo oštrih zapažanja, a siti smo svih običaja i navika? Što je s ostatkom svijeta koji se sveo na glasno iskazivanje nemoći!

 

A držati na okupu barem nekoliko rečenica, tražiti neku nit vodilju usred pustinje, samo je još jedan pokušaj vlastitog opravdanja.  Umjesto da brinemo o obliku i metrici, vječnoj ljepoti forme, mi se igramo jezikom predaka, zato je u svaki početak utkan gubitak koji na kraju sasvim neprimjetno prelazi u mekanu i tvrdoglavu Ništicu.

 

Nula, okrugla i slijepa, ona se uporno drži svojih načela, a na putu od posla do kuće i natrag izranjaju pješaci iz nogostupa i nameću svoj bahati hod, idu naprijed i vraćaju se neobavljena posla, nemajući pojma da prostor ne postoji i da se vrijeme, gle čuda, hrani i raste upravo svojim nestajanjem.

Autor drgligora

Rođen u Pagu. Završio Filozofski fakultet u Zadru. Doktorirao na Filolozofskom fakultetu u Zagrebu. Poslodavac HRT.

Ova objava ima 3 komentara

  1. Jedno kratko- wow!! Kako slično razmišljamo..prostor,vrijeme sve je to svojevrsna iluzija,nametnute navike,nametnute vrijednosti,ljudi svi isti ko roboti koji jure za nečim što svi kažu da je potrebno…ispravno..da.

  2. Čitajući ovaj komentar razmišljam kako je pisanje pjesme istovremeno jednostavna i vrlo složena stvar. Jer u pjesmi možeš poći od ideje, slike, misli, ali moraš paziti i na nekakav ritam i strukturu, a najvažnije – poruka može biti izravna, ali ne smije biti nametljiva i vulgarna. (Ali, na kraju čemu sve to?)

    Pozdrav

  3. Sve ima svoj smisao…i razlog…nekad ga ne uvidimo jer to podsvjesno ne želimo ili ne možemo zasljepljeni tugom,očajem ili dr stanjima..no da,nikako vulgarna niti nametljiva.

Odgovori

Subscribe without commenting