[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Novu sada nastavljam ja priču nakon slave Boga i pokajanja.

Danas dan je konačno predivan jer oluja napokon tu stiže.

Dovoljno i previše bilo mi je različita čaranja i bajanja

jer u svijetu bijah bijelome pa mi novi računi se knjiže.

 

Nisam puno obazirala se na taj svijet jer mi ljubavi je bilo dosta.

Zato će mi ostati ta uspomena dugo, dugo, do iduće prilike.

Vraćam se u skrovište, prestara i nespretna idem preko mosta,

a to se sve uračunava u moje pjesništvo i u moje slike.

 

Više neću ovo skrovištem ja zvati nego to je sanatorijum,

tu su dali mi da živim kao da još imam dana,

kao da još imam sobu s pogledom na kotlinu i na drum

kojim nikad više vraćati se neću, naprijed ja sam pozvana.

 

Možda svijetu taj moj napredak izgleda kao da propadam;

niti ja ne mislim uvijek da mi cvate neko rosno cvijeće.

No, za uzvrat ipak Bogu ja se sviđam i ka Njemu padam.

Još za uzvrat od tebe ja uvijek imam puno i previše sreće.

 

Opet smiješno možda nekome je, to je uspomena

što u meni živi i sve veću i veću vrijednost ima.

Sve mi je atrofiralo, i mozak, i ona moja tiha sjena

o kojoj sam zapjevala nedavno; sve se meni sažima.

 

Poremećaj moj se pojačao, zapravo sam iscrpljena,

onako, duševno, iz dna srca, iz dna pete.

Samo Duh me drži radosti i opravdanja oplijena;

zaista to više nisam ja, u meni su duše svete.

 

To ne znači da je kraj, ništa nije u tome još sigurno,

iako bi mladi rekli da sam zmaj s odrubljenim glavama.

Možda nekome sam bila prereka za raspoloženje tmurno.

Možda netko zbog mene se vratio miomirisnim travama.

1111 1714

Odgovori

Subscribe without commenting