[Ukupno:1    Prosječno:5/5]

Otkud sad na podu srce crnog lava
zar joj odan bićem u bivanju ne bih
Ja sam valjda budan, Duša zatajava
kožu bijesa dere, zub od kog se žestih

Trga sve sa mene i utrobu čupa
ja usnit u duhu nedirnute čistote
Iz srca mi rana gromi rika truba
a san uho gluši da ne dopru note

Susreću ga pseta i grizu ga noću
ljubavi je žedno kao krvi mog bića
Unjedrim ga nekad utoli žednoću
ali ljubav u snima traje do svanuća

Sada ne znam da’l sam budan il je mjesec
poklonio duši svog kratera jaz
Osjetim da dišem i da noć’ma gladnim
ta čistota bijela nema nik’u draž

Ova objava ima 2 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting