[Ukupno:1    Prosječno:5/5]

Neću zvonit’ na sva zvona,
al’ da nije boljelo me, jest.
Neću rušiti ni slovo s trona,
još ću više raširiti pest

jer ja drugo nemam
i drugačije ne mogu htjeti.
Još se uvijek na letove spremam,
vjerujem da mogu poletjeti

da ti mognem pokazati visove,
cvijeće plemenito iz divljina
i nikada osvojene klisove
gdje je istinska, bremenita tišina.

Znam da boli i da peče
svaka travka na kamenu hrapom,
ali mi je draže svako žeče;
hladit će me oblak svojim hlapom.

Kada stignem tamo gdje se vide
oči neba, haljine od pjene,
gdje se sokolovi cvijeća stide
i gdje svaka bura vene,

znat ćeš okuse od sreće,
od bogatstva čut ćeš tona.
Krv će pasti na to cvijeće,
iz nizine pjevat će ti zvona.

Ti ponesi u zapučku svome
sjeme staro, kao rosa mlado,
i posadi ga na pragu, Dome;
neka peče, neka boli rado.
‎srijeda, ‎20. ‎prosinca ‎2017. 15:23:44

Odgovori

Subscribe without commenting