[Ukupno:6    Prosječno:5/5]

Blizu boga sam i budan te noćas sanjam dok vjetar svira kroz jelovo granje uspavanku za ostavljene. Isto tako titraju strune moga srca , bude mi dušu pa kao da titrajem prizivaju same anđele da dođu noćas iz planine tješiti tvoje siroče, mama moja…
Ja te opet trebam da me uspavaš svojom umilnom pjesmom, baš kao što si uvijek radila kad me obuzme neki bol ili nemir. Prilaziš i miluješ me po licu, hvališ me i onda kad za hvaljenje nisam, braniš me od očeve šibe i kažeš da nisam ja kriv. Nije on!, rekla bi tada zaštitnički, iako si se i sama plašila očevih postupaka.

Sjećaš li se mama kako mi tada hrabro nagazismo kroz život trpeći i oskudijevajući često u osnovnim potrepštinama i kako sam mama na školskoj priredbi recitirao moju voljenu Marinu Cvetajevu u okrpljenim hlačama, a već sam se tada zagledao u mlade djevojke, teško mi bijaše tada pred tolikim narodom izaći na binu, onda mama kad su me zvali Neslani.
A kako ti reče tada mama, kad si vidjela koliko volim tu pjesnikinju, da bi je trebali isprositi meni za nevjestu, pod dojmom moje recitacije, ma otkuda to samo znade reći tako mama moja draga.

Nikada mi ne napravismo kroz život loš čin ili ljudsku prijevaru, uvijek nasmijani i raspoloženi bijasmo nas dvoje, bez obzira na siromaštvo.
Mila moja, koliko bih sada bio sretan da možeš čitati moje stihove, da mi kažeš valjaju li i ne znam ni sam zašto do sada tebi niti jednu pjesmu ne napisah, ali možda su sve one od tebe došle i za tebe napisane.

Dok srce titra i moja se duša razbuđuje i suze gorke mi na obraz zazivlje, uspomena na tebe tako je jasna, kao da si tu uz mene, mama moja . Sjećaš li se kako reče jedanput da sam mekanog srca, kao duša djevojačka. Ja se mama ne sramim moje duše djevojačke, niti ti trebaš, jer si mama rodila cvijet, cvijet s naše planine. U jeli zelenoj i cvjetnoj livadi ja tek nađoh svoju pravu ljubav, jer ljubav ljudska kratko traje. Ne voli ona mene mama, koliko ja jako volim nju, nije mogla pratiti moj zov, moje velike potrebe da razmjenjujem ljubavno plavo kamenje neprestano, ne može nitko na ovome svijetu pratiti mama.

Sjećaš li se mama kako sam ti uvijek pomagao motikom raditi u povrću, i njivu krumpira u našem Velikom Dolcu okopati i zagrnuti. Rekla si tada da tri dobro jake nevjeste moraju ostaviti cijeli dan da okopaju naš veliki dolac, a tvoj sin za jedan dan sve dovrši, ne mogu tri nevjeste mama napraviti više od nas dvoje, šipak im.

Nisam ja mama volio kao dijete raditi ženske poslove kao što tada podrugljivo rekoše moji vršnjaci, tebe mi bijaše žao da se mučiš, bolesna i iznemogla, ne mogu da gledam da sama kopaš u tako velikoj njivi, po jakom suncu, kao miš mala si mi izgledala na njoj. Zato sam ja tebe uvijek zamjenjivao. Moja lijepa majka sjedi pod velikom kruškom u hladovini, a ja sam navalim na krumpir. Igra i druge stvari neka pričekaju, ali ti mama ne.
A ne da ti vrag mama mira pa stalno ustaješ ispod kruške, vidi te sad, hoćeš i ti da kopaš, pa navalila brate na silu u krumpir, nemoj se ljutiti mama što sam vikao na tebe, morao sam, onako brz i pregrijan, pa zašto ne slušaš mama…

Kao da si se tada plašila mene, ma jesi li luda mama, pa kako bih ja digao ruku na svoju svetinju, nego onako brate, navalila u njivu pa baš na silu, ne može to mama tako, moram da se ljutim na tebe, ali nikada tvoj sin nije udario niti jedno ljudsko biće, pa ni životinju, biljku mama i cvijet ne otkidam rosni iz zagrljaja njegove majke livade, jele zelene danas milujem i ljubim mama moja, one mi mirišu na rane djevojke, ne udaram ja mama nikada.

Oprosti mi mama što s vama nisam mogao biti u ratu, pa vi svi odoste prerano pod zemlju bez mene, zagasi se tvoja loza skoro potpuno. Svaki rat koji je stigao bio je grobište naše familije. Nisam ja mogao mama naše susjede i prijatelje ganjati po šumi i prepadati njihovu djecu, orati njihove njive, i nanositi im bol. Ja ih tada mama voljeh svih, i danas ih volim, oni su isto što i mi, mi smo mama jedan svijet, jedan smo cvijet mama, jedna krijesnica smo što brzo bljesne, a još brže zgasne.
Mi pjesnici mama ne ubijamo ljude, mi im pjevamo, zato se tako valjda i zovemo, ali kad nas bolje pogledaš, više ti mama mi plačemo nego što pjevamo, a taj naš plač, mama, mi zovemo pjesma, a takvu pjesmu u nama bude drugi ljudi, većinom suznu pjesmu. Kad se sjetim tebe, brata i moje voljene Ajke i svih ljudi na svijetu što umriješe nevini nepotrebno, ja plačem i moja duša u meni, i danas ja mama moje pjesme važem prema prosutim suzama, stalno mi kaplju na stihove mila moja mamice, pa je tako i sad jer sam te uvijek volio i noćas te volim jako, iako te nema više na ovome svijetu.

This article has 10 comments

  1. Sve je tu.
    Veličanstveno.
    Majkama našim s korom kruva iz usta vrelih ranile su svoju đecu i onu iz sela.
    Sada rvacka elita traži da matere duše đecu a ćukenja maze na kauču.
    Fenikse
    Vrijedan si
    Koplja se hvaćaj
    Ne boj se
    Sve sam izgubio bitke.
    Za materu,domaju,đečinu gubio nisam
    Nisam i ne smijem

  2. Dragi feniks, uvjek uspjevas da me ganes do suza, majcina ljubav je jedinstvena i nezamjenjiva i tek kad je izgubimo shvatamo koliko nam je znacila, Svi tvoji meki i blagi opisi majke toliko govore o tebi samom. Hvala na jednom divnom priblizavanju tvoje majke svima nama koji nismo ostali suhi obraza, i svi smo bili u sjecanju na svoje majke. Veliki pozdrav od mene.

    • Hvala ti Zerina. Stvarno si pogodila suštinu. Ima tu autobiografskih motiva, skroz; ali je ova mala priča stvarno namijenjena svim mamama na svijetu, i svoj djeci koja još grle svoje mame, ili su ih nekad grlila. Pozdrav lijepom imenu 🙂

  3. Ah, fenikse, bar da nema ratova i mržnje, kako bi divan bio ovaj svijet…
    Ne brini, oni što su se preselili na drugi svijet razumiju pjesnike. Budi siguran da nema ondje zamjerki više nikakvih nikome.
    Tvoja mati tebe pazi s onog svijeta, i na svoj, nevidljiv, način brine za tebe.
    Pozdrav, i moj duboki respekt za tebe.
    ?

    • Hvala plavo biće. Sretan sam što ti vjeruješ to u vezi ratova i mržnje. Teže mi je zbog ovoga drugog što nije umrlo, negoli zbog ovoga prvog koje nas je nekada satiralo. Hvala ti draga pjesnikinjo. Ipak ti pomalo trasiraš naš put kroz ovaj portal, time i stil pisanja i time i poezija hvala Bogu živi. A što je važnije od poezije, oni kažu – sve, a mi kažemo – ništa. Nema ništa humanije, ljudskije niti ljepše od stihova koje širom svijeta pišu naša braća i sestre, svih rasa i boja, svih staleža i svake životne dobi.
      I ja sam sretan što mi čvrsto držimo naš portal, poznat u svijetu, čitan i ugledan. To smo mi.
      Pozdrav draga pjesnikinjo i hvala za tvoj lijepi komentar.

  4. Feniks, Re: Draga mama

    Prelijepa ODA LJUBAVI–LJUBAVI PREMA MAJCI!!

    Blago majkama zbog ovakvih sinova.
    Blago narodima zbog ovakvih pjesnika.
    Blago ljudima koji medju pjesnicima nadju prijatelje…

    Milijun pozdrava, Pjesnice

    “Rijeka bez povratka”

    • I tebi rijeko ja šaljem svu ljubav moga srca. Svi koji me znaju, kažu za mene da je prava umjetnost spasiti se od moje ljubavi i plavih kamenčića oko duše. Šaljem ti evo jedan plavi kamenčić. Hvala na divnome komentaru, tješiš me i hvališ, suze su navrle, traže te moji kamenčići, a posle se spašavaj ko može 🙂

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting