Dosta

[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Vše mi je dosta davati se na popustu od 50%
Onima koji svoje pola prodaju za 100.
Dosta mi je ljudi što s tih pola žive u ubjeđenju
Da se lakovjerni daju jeftino,
Ne razmatrajući da znaju računati, a ne žele ekonomisati osjećanjima.
I još to pola dijele na četvrtine, pa na desetine,
Ne biraju gdje će od tuđih dijelova sastavljati sebe kao cjelinu.
Da, dragi moji, znam da vas nervira
Moja operisanost od ekonomije i 50% ni zbog čega.
I nekako vam nije draga ni moja rasipnost,
Ali ste je spremni primiti.
Onako kao da je zaslužujete,
Onako kao da ste najjadniji prosjaci.
Grabite
Ne bistel’ postali skupi,
Grabite
Da postanete bitni
Mali ljudi sitni
Koji žele da rastu
Srazmjerno tuđem raspadu.
I svi su nekako tu kada tugu prodaješ za radost,
Lete s tobom,
Dijele s tobom lažnu snagu
I kuturno uruče račun.
Svi te gledaju k’o luđaka kada ni za što slaviš mladost,
Klone te se sluteći opasnost,
Jer za to ne postoji račun.
Raspad ega,
Dječje suze,
Neće niko besplatno da uzme…
Ili posrću za tobom kao za majčinom sisom neprevaziđenom,
Čupaju te za skute,
Kače ti se za ramena,
Krive ti kičmu
Ne bi li se popeli iznad,
Od tvoje dimenzije pa u višu.
Eto vam sve moje pređene ulice
Zajedno sa vašim slijepim…
Kada se po ko zna koji put okupam
U svim očima kojim nisam mogla s ljubavlju da vas gledam,
I na samom kraju poklonim za 0%
Jer konačno shvatam da toliko vrijedim s vama,
Budite sretni dobrim ulovom,
Slavite svoju uštedu,
Ali nikako ju ne trošite na slavlje.
Jer to bi bila teška ironija i bezumlje.
Jer to rade samo budale koje sebe ne vagaju na grame.
Pozirajte elokventnost mojim iskazima emocija,
Jedite jabuke sa drveta mojih spoznaja
Koje sam vam brala.
Opraštam sve!
Poklanjane dijelove sebe
Jer nikud nisu pobjegli.
Samo su se malo pritajili u svoju dubinu,
Ne bi li isplivali na neke šire obale,
Kad malo evoluiraju.

Posted by asilika

"Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad bude račun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što čeka izazov. Ne znam šta će biti zabilježeno, ali će u kukama slova ostati nešto od onoga što je bivalo u meni, pa se više neće gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam šta je bilo." Meša Selimović

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting