[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Kućo stara, kućo trošna, topli dome djetinjstva mog,

stojiš sama, prkosiš godinama, kiši, suncu, ledu i snijegu.

U tebi je bilo vike, smijeha, plača i veselja,

a sada samo tmina i pustoš tvoji su gosti.

 

 

Izvana hladna i odbojna, a

iznutra dušu živu još uvijek imaš.

Kada ti dolazim i hodam utrobom tvojom,

u meni srce ludo bije.

 

 

Rado ti se vraćam da u pogledu uživam,

samo u pogledu jer nitko sada u tebi ne živi.

Ti si svoj život polako istrošila,

a sada si samo ostala spomenik moje mladosti.

 

 

Kućo stara, kućo moja, još

uvijek stojiš ponosno i čvrsto,

iako nitko tvojim krasotama se ne divi,

još uvijek možeš u meni drage uspomene da oživiš.

 

 

Ti nisi samo crvena cigla i staro drvo,

ja te volim kao živo biće,

jer uvijek si mi bila sigurno utočište

koje stvorili su za mene moji roditelji.

 

 

 

 

 

 

 

Autor alojz

Ova objava ima 8 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting