[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Previše su mokre staze da bi me obećao suncu

i premalo se zvijezda noćas vidi

da ucrtaš me u svoje sazviježđe.

Pusti još ovaj vodopad bezbrižnosti da isteče

jer ne može se pronaći miris žutih jaglaca

u kapima otapajuće ledenice.

Možda zaustavit će se vjetrovi

u bljesku mojih očiju

i zaspat će daleki vidici usamljenih jahača,

možda razbit će se zbilja kao val o suru stijenu,

a na obalu nasukati olujama rastrgano jedro.

No, nemoj misliti na možda,

nemoj pticama jug otimati,

 ni svjetlo mraku skrivati,

nemoj ni moje ime u dlanove stisnuti

jer previše je tragova u snijegu,

a premalo oaza u pustinjama mojim nepreglednim

i najtiše se bojim

da ipak te nema ni u ovoj pjesmi.

Autor vila

Ova objava ima 23 komentara

  1. Prekrasna pjesma vilo. Više ne znam koliko sam puta pročitala. Kao i druge tvoje pjesme uostalom. Nadam se da će ljubav koju spominješ u pjesmi ponovo zaživjeti.
    pozzz…

  2. Dok čitam tvoj komentar kao da čitam novu pjesmu,a u isto vrijeme začuđeno gledam jesam li zaslužila ovolike pohvale. I ne, neću sumnjati u ono što pišeš, poštujem tvoje oduševljenje,samo se nadam da me ova inspiracija koju imam neće napustiti jednom… puno pozdrava lijepih i toplih od ♥ile!

Odgovori

Subscribe without commenting