[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Svi smo mi uspravni kao vlati trave

Dok nas neka kosa ne pokosi.

I tako ostajemo bez kičme, ali i glave.

I nikada ne znaš, što zapravo, nesreća nosi.

 

Čovjek je rođen sudbini da prkosi.

Kao tanjuri su što zveče u kuhinji.

Kako je to lijepo opisao Thomas Stearns Eliot.

Sudbina tako čovjeka u nepoznato nosi,

Dok se on, kao Isus na križu – kinji,

I pita se, znojeći krv, što je to zapravo – Život?

 

Svi smo mi pošteni kao religiozni sveci-

Dok nas neka, oštra kosa, ne pokosi.

Ništa nas nisu naučili mučenički pali pretci,

Jer i dalje um nerazumne osjećaje prosi:

 

Cijeli život je u – kosi, životnoj metalnoj oštrici,

Dok se rađamo, ona bira kut, pod kojim će da nas-

                                                                                    pokosi. (tomisl@v, 11.5.2015)

Posted by tomislavcroata

This article has 4 comments

  1. A usput nas i gaze,
    bezbrizno,
    ko da nismo zelena povrsina
    po kojoj se setati nesmije.
    Ko da nismo zasticeni
    ko parkovi prirode.
    Prvo nas gaze,
    a onda kosa pokosi
    pod kutom koji ona odabere.

    Koja patetika od zivota.

    Divno receno…pozz

    • Cijeli život je u – kosi,
      koja tijekom vijeka biva sve bjelja i
      ispaljena u nebo strijela.
      I dok duše sve pokušava da nauči spozna, na kraju ostane bez tijela.

      • A ni duse nema vise
        ako ikad je i postojala…
        jer kosa sve pokosi
        i kisu koju trava ja udisala
        i oblake
        i sunce
        i one koji travu gaze
        ali njih prekasno
        Prekasno za izgazenu travu

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting