[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

U rukama mi stara, iskrzana slika,

na njoj se naziru, dva izbledjela lika,

gledam ta zaljubljena lica dva,

jedno je on, drugo sam ja.

 

Prstima dodirujem poznatu kosu,

klizim po njegovom čelu, usnama, nosu,

znam napamet svaku crtu lica tog,

poznajem dušu, andjela mog…

 

U njemu sam dio sebe prepoznala,

Bog mi ga je poslao, odmah sam znala,

srce sam mu na dlan pružila,

pitala, čime sam ga zaslužila…

 

Voljela sam ga kao lasta proljeće,

bio je moj izvor, nepresušne sreće,

znao je uvjek da me utješi, smiri,

nije dozvolio da me slome nemiri…

 

Poznavao je moje bice, kao ptica let svoj,

značio mi je više, nego cjeli život moj.

Osmijeh mu je ličio na svitanje zore,

glas na valovito, duboko more…

 

Ali…

 

Jednog kišnog dana, sve je nestalo,

srce moje ljubavi kucati je prestalo,

san se raspršio kao da je od pjene,

ostale su samo bolne uspomene…

 

Jedna suza na fotografiju je pala,

klizila je tiho, na obraz mu stala,

volim ga isto kao prvog dana,

da sjeća, ostala je živa rana…

 

Ali, znam da srest ćemo se opet mi,

bićemo ponovo zajedno, ljubavi,

taj dan kad me uspava vječni san,

to će mi biti najsrećniji u životu dan…

Posted by Ivanica

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting