[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Dobro veće, što tako šutiš?

Nije li valja, ta ti se nešto ljutiš!

Na život? Mene? Po licu ti se vidi,

Da se to možda, tvoja duša ne stidi?

 

Ili je pak obratno, pa si ljut na sebe?

Sad kad jasno vidiš, kako beskućnika zebe,

Zima kad je hladno, i vani kiša pada,

Da ti možda sada, srce ne pati od jada?

 

Dal’ ti sad pomalo, to neka sjećanja naviru?

Iz prošlosti dolaze, izgleda ne umiru?

Što sikćeš na me, boli kad se spomene?

Boljet će i dalje, možda nikada ne uvene.

 

To u očima tvojim, od čega je stvoreno?

Nešto ti se dogodilo, pa ti ostalo skoreno?

Ili se osladilo, pa sad savjest okove veže

Hoćeš li mi reći, ili ti je pričati još teže?

 

Ni riječi ni pogleda, sad mi ne možeš uputiti,

No ne brini, kao i prije i sad ću, sve ću ti oprostiti,

Jer više pak’ mene, boli nego tebe,

Nosit’ tvoje riječi, tvoga ploda breme.

 

S ovim ću te pozdraviti, i reći ti hvala,

Možda počeo sam grubo, sad sve mi je šala,

Pokazao si mi onako, u prolazu što je tama,

No ja sam spoznao, da kad ode, duša nikad nije sama.

 

 

 

 

 

 

Autor Mikić - Vučak Mario

Volim pisati i stvarati u svim oblicima.

Odgovori

Subscribe without commenting