[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Ostvarenje


Iz slijepog imena jada

Otvaraju se putevi krajnosti

Srce je ranjeno od pada

Nema više ustrajnosti

Nema više linije između života i smrti

Sve nas je uhvatila mreža tame

Nema više značenja riječi biti

Samo stvaraju se nove rane

I ovaj naš korak crn je od gari

Niti On nam pomoči ne može

Iluzija se pretvara u plodove stvarnosti

Ostajemo sami bez kože

Vrijeme je užeglo

Više ne vidimo jasno slike

Sudbonosnu nam tminu isplelo

U rukama držimo začarane jeke

Reflektirajući stvarane od strane tame

Gasimo i zadnji ostatak žari

Tankom crtom prolaze kroz bolne rane

Duša nam bespomoćno stari

Trune uz zvuke starosti

Pasivnost je preuzela krajnost sivine

Više se ne spominju riječi radosti

Ovijena u spirale tmine

U oblik elipse duše nam lete

Stvara se oblak izgubljenosti

Uplakanim licem gleda nas dijete

Dobro došli u svijet stvarnosti

Spuštenom glavom boli ispašta

Svaki pogled je suvišan

Sramotno kleči na nogama

Još jednoj duši je život isparan

Iz kraja u kraj sve kraći je put krvi

Zagušena sjena pokreta lebdi sada

Duboka jama pod mjesecom utvarama vrvi

Glasnicima smrti pravi se parada

Žene su postale udovice a muževi udovci

Roditelji su ostali bez djece a djeca bez roditelja

Iz mrtvačnica teku potocima gorki zvuci

Sijevaju oblacima kroz duše uzvici ranjenika

Otisak tijela je u sjećanjima sna

Hodamo nesvjesno ka krvavom tlu

Iz čeljusti dopire glas sa dna

Molimo se pohotnom zlu

Žarkim crtama opisana je kružnica

U sjeni stoji obris majke sa djetetom

Crvenim sjajem ispisana sudnica

Psihom uništenim sjemenom

Klica smrti na neplodnom razumu

Veličamo strukture nehumanosti

Sjetvom uzvisuje palom anđelu

Samrtnom grobu isklijale kosti

Iznad groba nad tamnim oblacima

Nebrojene sjenke osnovane tugom

Otrovni bršljan se nadvio nad koracima

Kliču za otrovanim crvenim krugom

Otvoriše se i vrata pakla

Kaos među žrtvama vrtloga

Ljudi rasuti poput razbijenog stakla

Pušemo u otvore paklenog roga

U zrcalu se ne odaziremo

Sjedi na vrhu raspadnutih umova

Samo munjama slomljene duše krojimo

Spava nad tamnom vodom obasjanih šumova

Prsti na oltaru pjesme

Odnesena ispisana slova zemlje

Zvjezdanim sjajem ispisuju sne

Otvaraju ograđenu žudnju čežnje

Bačena u ton ljudskih otajstava

Okrunjeni slavom ognjenih

Zvon lije stihove orunjelog sastava

Bacamo se pred noge besmrtnih

Slava onima koji ne znaju

Ne razaznajemo potišteni svijet

Kako sebe u druge ruke daju

Gorkim pogledom u visini gledamo duša let

Odazivamo se na riječi ukletoga sjaja

Sebično dišemo putevima ne znanja

Oglušni stupamo kroz zube kraja

Pokret za pokretom do neviđenog stanja

Nota za notom se niže

Kapljice krvi se cijede niz leševe mraka

Crnim anđeoskim krilima sablast iz umova diže

Udišemo ostatke duša sa okorjeloga zraka

Uzdah na granicama stvarnosti se osjeti

Daleko je u mašti blizine

Trzaji gitare sa žica žele odletjeti

Gleda kako žrtva ostavljenog ploda gine

Sutra ne postoji odneseno vjerom

Uzvišenje nečasnog ostaje u kori

Instrumenti se čuju pokoreni vječnim gromom

Cijeli zbor mrtvih duša pokoren zbori

Glasno i gorko sjećanja vrača

Korijeni drugih u nama ostaju

Slikovito prikazuje klanje žarkoga mača

Samo slavljeni dusi u paklu znaju

Pokret iluzije i srodnih linija pali

Srce grane spušta u bunar vatre

Još ovaj neismjeli okrajak mali

Iznemogli od dima pokojnih gledamo ulegnule smotre

Stravičan trenutak spoznaje gori

Okovan lancima sudbine stoji

Pištavi glas sa visina i dubina zbori

Krvave kapljice strave znoji

U leglu gmizavih strvina

Kose naših vizija vezu omču

Rađamo se kao pepelna paljevina

Stvaraju se samo crvenom noču

Isplivati iz mora tuge je samo tren

Oči u nama gledaju drugi svijet

Spas na kraju crne duge je srušen

On prema stvaralaštvu ognja je klet

Ubilačkim pokretima staje na kraj stuba

Bezdušnom energijom na svijet lije

Ostavljen i uzet sa izgubljenog ruba

I osnove misli plaštom sjene krije

Rukama miluje mrtvo dijete

Hladan dodir sklanja odraz topline

Prsti mu kroz vatru pakla lete

Prevladavaju bezgranične blizine

Strast uzmiče ljutito sili

Usamljena majka leži na hladnoći

Jednom prije još sirovi smo bili

Gleda kroz umrtvljeno tijelo sinove oči

Stihove bičevima režu

Sanjane strasti uzdišu na vrhuncu

Usta nevinih nijemosti vežu

Smrtna kazna pripisuje se vjetrenom bjeguncu

Spuštanje niz nizine pepela pobuđuje utvaru

Kosidba uronjelih u mulj stvara otvor kraju

Otvaranje vrata kraju kroz ugnojenu baru

O sjeni u stvarnosti samo oni znaju…

Obrubljeni crnim stavom

Iz utroba ljudi srceta se daju

Viđenja su pobuđena vizijom i javom

O sjeni u stvarnosti samo oni znaju…

Okus strave osjeti se u ustima onih koji laju

Nepokoren jad u stavu i beskraju

Klecaju koljena i paklu i raju

O sjeni u stvarnosti samo oni znaju..

Autor Mikić - Vučak Mario

Volim pisati i stvarati u svim oblicima.

Ova objava ima 1 komentar

Odgovori

Subscribe without commenting