[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Kad su oči bile
pune straha
a strah nije imao ime…
njegova mekoća me tješila.
Kad bi majka zavikala
a srce poskočilo…
samo bih ga
zagrlio.
Kad bi bol bila jaka
a nikog da mu zaplačeš…
on bi mi dao utjehu.
Kad bi samoća
bila prejaka,
a zidovi upijali tugu…
samo bih ga stisnuo.
Kad bih mogao
djetinjstvo vratiti
i još jednom
u okrilje sigurnosti
uroniti
i opet
svog plišanog medu
čvrsto zagrliti
i samo mirno zaspati.
Moj plišani medo!

Posted by ursus-major

This article has 3 comments

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting