[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Prođoh ulicom pored desne  obale rijeke,

sva tmurna, nakaradna i bijedna,

popločana hladnim betonskim pločama.

Nema ni žive duše.

Nema divljih gordih kestenova.

A osjetih za čas taj opori snažan miris,

obuzme moje tijelo, koje nježno zadrhti

Sjetih se nespretnog poljupca u tmini.

Vreline kasne avgustovske noći

 

A gdje li su nestali?

Tako skladno poređani. i ponosni,

poput vojnika na braniku domovine.

Ostavivši same, trošne drvene klupe

bez hlada i spokoja.

Nema ni kaldrme od kamenih kocki

nepravilno nabacanih, neravnih.

Ni tupih odjeka ženskih klonfi

u gluvoj  noći.

 

Zauvjek nestade ta ljepota

kao i ti jedne zvjezdane noći.

Tako pakosna i podla,

ostavivši me nijema na klupi plača,

bez pozdrava, a pogleda mržnjom satkanom,

bez milosti poput krvnika bezdušnog.

Nemadoh snage da te ispratim pogledom

ni hrabrosti da te dozovem imenom tvojim

ne ostavivsi mi ni mrvu nade ni trunku spasa

da te potražim i ponovo zavolim

Autor leonides

Odgovori

Subscribe without commenting