[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Sve samo da bih mira našla, prošetala sam onim parkom

gdje stogodišnjicu doživljava Treće jezero.

Sve je bilo krasno, divno i patak se divlji zaigrao s patkom,

jurili su vodom, a još ih stiglo je njih petero.

 

Preko lagane svježine pogledom sam pratila tu igru,

veseli se je patak razletio kao neki gliser.

Prvi puta sjela sam do ruba doka, hladnoga kao neki iglu,

i od silne slave zahvaljivala se; kakv biser

 

jezero je s drvećem i krošnjama koji nikada se ne osuše.

Iznad mene malo neba jedva se je naziralo,

a na povratku odjednom na mene se kapi kiše sve obruše.

No, to nije dugo putem potrajalo;

 

lagano, bez pošte, odradila sam šetnju kao stari poganin.

Poslije opet spustio se pljusak.

Sada više nemam one male barem snage, da se barem obranim,

kao da sam jadan kljusak

 

koji slavi neke svetkovine u prirodi, pod vedrim nebom

i sa stvorovima kojima se divi.

Pokisla sam svakojako, najviše pod hitnom potrebom

i za grijehe moje sada svi su meni krivi.

 

Ljepoto Božanska, prirodo, smijem li te hramom nazvati

molitve u duhu i istini?

Smijem li sad reći da sam željna bila patke imenovati?

Ja Te, Bože, slavim u divljini

 

jer me samo izletom Ti zaista okrijepi.

Opet umorna sam,

već me dugo prate samo duhovi slijepi.

Jedan čovjek nikad nije sam.

0911 1821

 

 

 

Odgovori

Subscribe without commenting