[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Dinaro, majko planino!

Kotare djedovino mila

tvoja bol me probi žmarkom grguravim

kao tvrdi kamen i oštri zrak besane sanje.

Bježim u gorje

gdje je život krut,

gdje je kob zakon, zakonska sudbina,

gdje vlada kamen, gdje su putovi dugi.

Bježim u tebe, u grob bez cvijeća

i svijeća, bez riječi.

Volim!! tvoje tvrdo srce što sušta je zbilja,

volim svoj humak kamena tvrda.

 

Blistaju žege, nestale su rijeke,

nestala su biserna jezera,

a stijena žeđa, suha grdna stijena.

I samo jedan kap rose s tvoga čela,

kora kruha, zrnce vina

i oblog meda,

za mene si hrana, snaga, moć.

O golema gromado!

O kameni davni druže,

o planino, sin sam tvoga neba,

djever tvojeg sunca,

list tvoje gore i šume.

 

Plačem zbog tvoje divne kose,

žao mi je modre dalji i planine.

Još te se sjećam, u zdencu uspomena

tebe i kupelji vedrijeg kisika.

Još te volim iako te plameni jezik lizne;

dajte da ljubim tu varavu dalj!!!

Autor Zoran Hercigonja

https://s.gravatar.com/avatar/c730048011cfc2b641d04c3293252048?s=80

Website: http://zoran-hercigonja.webnode.hr

Ova objava ima 1 komentar

Odgovori

Subscribe without commenting