[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Dimenzija

Zvuk uzengija se provlačio kroz rupice odveć truhlog pendžera budeći u meni uspomenu na djetinjstvo, kad smo škiljili međ’ policama za teglom pekmeza. Kočija vremeplova vozila je mraz i snjegove do stanice mojega sokaka. Taj trepet iz daljina budio je posljednje vojnike jeseni, listove hrasta prekrivene čupavim baršunom. Jesen je pala,  a zima pođe rukom da posipa pahuljama osvojeni mejdan.

Moja čeljad željaše isprobati sanke sa tavana što im nekoć pokloni ujak Uhvatili su me za ruku i povukli preko praga. Iza nas je ostao cvijetni vijenac da se klati na mirisu blagdanskih kolača .Ledeni reljef iskomadan kao kockice čokolade činio nas je akterima zimske bajke .Plaza je bila naš Kineski zid, viđen i sa Mjeseca, tog malenog satelita.Vezali smo se toplim srcima i grijali se iskrama poletnog osjećaja. Juriti dva sina sa trideset i kusur i nije lahko. Spuštali smo se niz padinu Mehinog brda ljubljeći rasprskani snijeg oko nas, na namahe, kao u staroj dječijoj igri kad čoban puhne u osušeni maslačak. Gledao sam njihove osmijehe, bogate klimavim zubićima poredanim kao redovi taraba spremnih za bojanje. Iskreni dječiji duh je kolao između nas i tjerao patvorene demone što vrebaju iza svakog ugla. Mislio sam da snježnoj idili nema kraja ,no grdno sam se prevario. Naišli smo na hrpu snijega koja tu zaustavljaše sve snjegoljupce. Bili smo sami usred šume . Na kraju procjepa između drveća plovila je barka na još toplom jezeru. Pamtimo stari ribar i ja, one oktobarske kiše neobično mlake  što natopljavaše kolibu. Tu je zemlja vijekovima sladila gladne stanovnike šume plodovima šipka. Poveći srndać se baš bio okrijepio, kad se začu jauk. Arif i Raif su pognuli svoje glave na moje krilo. Od straha su im srca kucala poput satnog klatna između dva zvonceta. Pogledao sam naprijed. I danas mislim da je to bio potonji vuk iz čopora što se svake zime odseli ko zna gdje. Vuk je iz šaša skočio i zabio svoje očnjake na vrat srndaća. Da li je to zločin ? Glad je pohotna. Samotnjak ne odgovara na pitanja što ga svijest upita. Ljudi su prazne lisnice papira, nejaki da se odupruperu i crnoj tinti što im dušu crta  u kaljene ploče starih furni. Ne srdim se na životinju koja je utolila glad i ostavila leš lovcima, odlazeć’ u nepoznat put. Raif se odvažio da proprati ostatak sage o divljačima iz Mijine šume. Kada je otvorio oči ugledao je još jednog srndaća . Oči su mu  plamtjele od gnjeva. Oči u oči gledao se sa posljednjim samurajem. Izgradili su most na tankim nožicama ponosa. Izbili smo na visoravan Kilimandzara, okruženi šatorima na vihoru liski zrele marule a vuk i srndać u ruhu poglavica stadoše na bojno polje. Bio je to mužjak ubijene srne. Prolivena krv je ostavljala šašave tačkice na poljani kao da vješti slikar oblači jahača Apokalipse u crvenu mantiju. Napetost je lebdjela u zraku koji je sve više ličio na akvarel što treperi od sjaja. Pokoja živa travka ispod njihovih šapa i kopita  njihala se naprijed-nazad imitirajući život i smrt. Ali, ovdje se priča samo o smrti. I cvijetu kad opadne latica, približi se priroda i pokuca na vrata. Besmrtni cvijet ne bi bio cvijet već mekano vlakno mirisne materije.Tako i svi ostali.Vuk je pobjesnio. Ukrstio je svoju glavu s rogovima srndaća puštajući urlike vapaja svome čoporu. Ali nigdje nikog nije bilo, samo tužna pjesma i hladni januarski dani. Tako ukršteni izgledali su kao korpa prepariranih životinja u izlogu Zemaljskog muzeja. Srndać je podlegao. Dao je život za svoju porodicu.

 

 

Porodica je poput plutanog čepa na boci što se bori s valovima negdje daleko u okeanu. Uzeo sam Raifa I Arifa u naručje I pobjegao sam prije nego li me vuk mogao uočiti. Stigavši kući zovnuo sam suprugu i kćerkicu Saru. Upitala me zažto sam usplahiren. Samo sam raširio ruke i svi smo se zajedno zagrlili. Moje ruke su činile ekvator naše sretne planete. Moža običan prirodan splet u šumi,  ali splet koji je ispleo mrežu osjećajnih momenata u mom životu. I dan danas sjete mi lete i golicaju mi misli kao kad gotički vitezovi  oštre sulice na pladnju širokih dimenzija. Moja dimenzija je prirodna.

 

Tabučić Amar

Autor Fluid

Odgovori

Subscribe without commenting