[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
( Jutro. Negdje oko 7 sati. Kad se ljudi spremaju za odlazak na misu. Teško je za nekoga posvetiti taj dan Gospodinu. )

Majka: Sine, budi se! Moraš u crkvu.

Sin: Ne moram.

Majka: Kako misliš ne moraš, jesi li kršćanin ili nisi?

Sin: Jesam. Ajde dobro da se ne bih raspravljao, neću jer mi je mrsko i prelijen sam kako bi slušao našeg svećenika kako govori ” U one dane bijaše… ” . 

Majka: Je li to pravi razlog?

Sin: Jest. Nemoj biti naporna.

Majka: Dobro, ali znam što je u pitanju.

Sin: Odlično! Pusti me da spavam.

Majka: Ti se bojiš što će reći tvoji prijatelji. ( Reče klimajući glavom. ) 

Sin: Nije to majko. ( Odgovori bijesnu već isfrustriran materinim pametovanjem. )

Majka: Jest, jest koliko god ti mislio da nije to tako, to je TAKO! Čega se stidiš ili bolje rečeno koga? Misliš kako će ti se tvoji prijatelji podsmijehivati i rugati se. Ako je to tako onda oni nisu tvoji prijatelji. Nema te čega biti stid. Ti si kršćanin i budi to što jesi.

Sin: Je li to sve?  ( Već zapožarenog čela koje jedva čeka odahnuti malo. )

Majka: Biti jedinstven znači ponekad biti i  ponižen u društvu. Isus je morao polugol iznijeti svoj križ do brda kako bi ga na kraju na krajeva ubili. Ah, sad, ako ti misliš da će te tvoji prijatelji  ponižavati zbog toga, onda i neka bude tako. (Okrenu se od njega i ode u kuhinju spremati ručak. )

Sin: Upravu si majko. ( Ustade se na brzinu, navuče svoje hlače i košulju, sjede na bicikl i ode u Crkvu )

Autor sid1998

17.2.1998

Odgovori

Subscribe without commenting