[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Noću,dok osjećaje pružam ka mjesečevim zrakama,
vidim sjene.
Pokušavaju me dohvatiti,
progutati me,
svariti i izbljuvati
ostatke onog mog nekadašnjeg ja.
Skupim se tada,
krijući ledena stopala
pod prekrivač sašiven od nježnjih sjećanja.
Sklopim oči
i nadam se…

Ipak uvijek tako drzak si!
Vraćaš se po još.
Svake noći u isto vrijeme.
Sjene tvoje uvlače se pod kožu
ledenu od straha,
od ponovnog susreta.
I miluješ ledena stopala.
Poljupcima pohote prelaziš preko tabana.
Što su nekad koračala zelenim dolinama.

Posustajem iznova…
Otvaram se pred tvojim zjenama.
Grešnica…

Ni ledeni dah iz tvojih grudi
nije dovoljan da me probudi iz bunila.
Da otrgne me žeđi za tvojim sokovima.
Mada znam,i ti toliš glad,koja te obuzima.
I znam opet ćeš ispljunuti ostatke našeg vremena.
I prezirem sebe i podrugljivi smijeh punog mjeseca.

Autor skorpijaj

CRVENO-ZELENO
JEDNOSTAVNA-KOMPLIKOVANA
CRNO-BIJELO
SUNCE-SNIJEG
VESELA-TUZNA
POEZIJA-PLES

Ova objava ima 35 komentara

  1. “znam opet ćeš ispljunuti ostatke našeg vremena.
    I prezirem sebe i podrugljivi smijeh punog mjeseca.”
    Dobro i dinamično opisana opsesija, susret s vlastitim strahovima. Veliki pozdrav!

  2. Vjerujem da je teško boriti se sa njim, i svaki put posustati, nešto slično proživljavam, a pjesma… pa pjesma ti je odlična! 🙂 Pozdrav i laku noć ti želim 🙂

Odgovori

Subscribe without commenting