De profundis

[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

U učionici, što vonjaše cijela
Na zelen roj graje koji zvona gase,
Blago, poput daška vrh samotnih jela
Bijeloplavim smijehom bi ogrnula se;

Zabacivši tamna svoja čula bona
Na put što miriše obrazom bjeline,
Djevojka ljepote, smiješila se ona
Čiji zvonak glas je krasio praznine;

Tijelu priđoh bliže, kao da ću sneno
Ugasiti svitac usana sred jeka,
-Poljubila me je nujno, opijeno….

I kao što lijeće pjev anđela sjajem,
De profundis – u meni se miješala ljepota
U naravi kretnje što blista beskrajem.

Leave a Comment

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting