[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Novembar, deveti kao danas,

 Sjećam se, tako hladno bješe.

Palo je kamenje i tuga za nas,

sjećanja u vodu poletješe.

Zelena Neretva u čudu bila,

ona i most  ljubavnika dvoje.

U njedra svoja kamen je skrila,

al’ samo kamen od mosta što je.

Kaku ću sutra ja prolazniku,

reći da nema, pita se rijeka?

Može li Mostar imati sliku,

 k ‘o lična karta bez čovjeka?

 Daleko  amo, gdje mosta nije,

 i mene tuga vezala mukom.

Slika na mostu što mi se smije,

I tvoja ruka pod mojom rukom.

O rušitelji neću vas kleti,

dovoljno  da ste ljudi bez duše.

Zar ste mi morali sjećanja oteti,

što poput mosta u meni se ruše.

Tu su mi ostali kikoti njeni,

znate li kako sada to peče.

U rijeku padoše pogledi sneni,

milion sjećanja za jedno veče.

U rijeku pade, sjećanja  dosta,

što sam ih čuvao ko malo duše.

Dok gledam sliku Starog mosta,

ne dam most ljubavi da mi sruše.

09.11.2014.

Autor Said Šteta

Poezija i ja drugujemo još od onih srednjoškolskih dana kada se ljubav iskazivala u stihovima, nekad samo na komadiću papira i tu ostajala kao izgubljeno blago. Zatim uz odrastanje, kako bi predstavio sebe, sve do ovih godina kada mi dođe kao dobar drug da godine lakše nosim…Dijalog sa dušom nepresušna je priča!

Ova objava ima 1 komentar

Odgovori

Subscribe without commenting