[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Jedan za drugim nanizali se dani.
Od prvog do posljednjeg  – čeznem za tobom,
za svakom rečenicom koju napisati bi mogao,
za svakom misli koju bih iz nje naslutila.
Pisma su preshla.
Dok nizali su se, u svom ritmu uobičajenog sivila,
čežnju omatala tuga, tugu posula praznina
poput umjetnog snijega na blagdanski okićenom stolu.
Nema glasa.
Ostade taj kičasti trag svuda oko mene
pa se pitam: je li ljubav bila, ili što je:
sebičnost želje da u zagrljaju te ljuljam
dok oko nas sniježi tisuće zvijezda?
Zrcalim daljinu.
Na čas pomislim da ode ti za srećom svojom
pa mi utješno u duši bude,
ali onda satima iščekujući san pod kapcima
puštam još jedan dan da nisku produlji
mireći se teško s ledenim srcem svojim.

Autor Dorotea Pernjak

Od djetinjstva piše.
U Otvorenom prostoru razotkrivena 2003.godine.
Usnula i vratila se običnom životu na neko vrijeme.
Zaboravila lozinke. Passworde.Skoro i pravo ime.
Snila i pisala potajno.
Odlučila se opet vratiti…potraga nije završila…

Ova objava ima 1 komentar

  1. Daljina Nema glasa.
    Poput umjetnog snijega na blagdanski okićenom stolu stoji.
    Od zime je sva pozelenila
    „Da, sve po mome
    mora biti zeleno,
    i da znaš, nisam balavica!“
    I polagano tvoje životne trenutke, oduzima ti i precizno
    broji.
    Iako Daljina Nema glasa, ima sigurno tvojih tisuću – lica.

Odgovori

Subscribe without commenting