[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Kad ne bih znala
a vjerovala
u tvoju riječ
bio bi u mom srcu
i kucao u ritmu sata
svake sekunde svakog dana
bio bi klatno što
vuče iz moje duše
ono božansko što spava i sanja…

Kad bih znala a vjerovala
u praznu riječ
bila bih
neznalica tat
što potkrada sebe od sebe
i skriva se negdje unutar tebe…

Kad bih vjerovala
u nebesko bistro
jezero
skriveno u dubini tvog oka
zaplivala bih do tvog pogleda
uronila unutar tebe
i plimom ljubavi podigla
sebe do tebe i samo
vjerovala

Autor Tanja Tadic

Ova objava ima 2 komentara

  1. Ovdje ću ti se ispričati – ispada da sam večinu tvojih zapisa ”zatrollao”..nije mi bila namjera, nit je išlo dalje od koncepta razumijevanja koji si predstaviila u svojim uratcima.
    Lijepo i smisleno stvaraš i to pretačeš na papir, Wordov dokument, nije bitno..bitno je da nastaviš i da postaneš svjesna snage ispisanog.
    Glede obzora očekivanja, ne teži mu toliko. Često se zna desiti da je to kraj, i da pero kojim slžeš zanimljive redoslijede riječi trebaš pospremiti u futrolu, jer je to najmanje od svih zala.
    Uživaj u slobodi i ne misli o granicama.
    Još jednom isprike ukoliko su se komentari koje sam ostavio na tvoje postove mogu smatrati spamom i trolanjem.
    Lijep pozdrav,
    B_Matok

    • Isprika nije potrebna:)
      citirala bih Immanuela Kanta:
      „Kritika je priprema za uspostavu prave filozofije“
      Poezija sama po sebi je transcendentna, a cilj svakog od nas
      je otkriti gdje se ta glad utažuje;)
      Uživat ću u toj slobodi i neću misliti na granice
      Lijep pozdrav!

Odgovori

Subscribe without commenting