[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Ne moraš toliko da se trudiš, sa ovim sitnim slovima,

Što dok gutaju kilometarski papir, uvijaju mu u šarene, slatke priče ljubav.

 

Ne moraš, ali hoćeš, poznam te tako iskeženog– govorim sebi,

A još više vragu koji se lijepo smjestio na oba moja iskvarcana ramena.

Pa se klati, prenemaže kao list na jesenjem vjetru, čeka svoj savršen pad.

 

Baš lijepo opet se ne mijenjam, a mislila sam, s tobom će to ići tako glat,

Ko naručena roba za starog narkomana.

Mislila sam, vidjećemo šta će biti, pustićemo vrijeme,

Ko vodu pustiti da nas utopi u sebe,

I odvoji na posebnu stranu, da postanemo poludivlji i samo svoji.

Priča za jednu dušu, duši nas dvoje koja je jedna, zatvorena u bocu bez dna.

 

Da je moguće, da nas prebace iz tuđeg u naš film,

Da konačno zaigrmao prave uloge i budemo savršen dokaz da su prilike naše, samo ako ih dobijemo.

 

Ali nije,

Mislila sam da imamo kandže, a ne nokte za ovaj svijet i glad u njemu.

Autor milanak

Odgovori

Subscribe without commenting