Da malo života mi krade
Cvijet, zaustavlja svijet
na tren gleda ga
primjetno da raste
napoji dušu, nastavi let
to malo predaha
dobro dođe i za orlove
i za laste
U jezeru dubokom
cakle se dani birani
slažu ljepote kalendar
Ribočovjek jednim skokom
napusti čas forsirani
od prirode, spontanost prihvaća
kao dar
Duhovno biće
bez odraza u ogledalu
i ne trudi se uhvatiti
svoju sjenu
Ono je sve to
što biti bi trebalo
naći i shvatiti
kad materija učini smjenu
Kako će da me prene
nečujni prolazak kroz vrata
nečega što krade mi snove
Brava se ne okrene
kroz špijunku života
tek bljesne vatra
što u plamene sobe zove
sve nas, zaspale
na vrhu ledenjaka
Toliko pjesama
toliko riječi
ponosno odabranih
već krasi balade
A još više starih
zaboravljenih, stranih
obrisanih, paranih
Što sa njima?
Što kad one navrate
ovo malo života
zbirka odbačenih krade….
