[Ukupno:1    Prosječno:4/5]

Tražim riječi kojima bih izrekla

što mi leži na duši. Kako da prenesem

ovaj puta na ekran ono sve

što me tišti?!

Tvoje lijepe riječi, te riječi

koje zvuče kao više od onoga

što jedno drugom jesmo…

 

Čemu da vjerujem? Tebi? Riječima?

Da vjerujem da nisi slučajno izrekao

da sam ti ljubav? Da čitam između redova?

Kojih redova? Redova čega? Redova tvojih riječi

koje si rekao o njoj prije svega malo više

od mjesec dana? Da u njima pročitam

ono što piše između redova?

 

Da čitam između redova to što nje nije bilo

ovoga puta blizu, pa sam ti opet postala važna?!

Da čitam između redova što me ignoriraš

kad se nađemo u grupi ljudi većoj

od onog našeg malog radnog mjesta?

 

Ili hoćeš da ti čitam iz očiju? Ne želim

u tvojim očima više vidjeti ništa.

Tvoje oči lutaju ovim svijetom. Tvojim očima

sam se već prevarila jedanput. Ne želim gledati

te tvoje nježne oči što djeluju zaljubljeno.

Možda i jesu. Možda su zaljubljene u nju.

 

Ne traži da vjerujem. Ne mogu. Opet ću patiti

ako si dopustim da povjerujem u ono što čujem,

ako si dopustim da vjerujem u lijepe riječi,

ako si dopustim da vidim u tim očima ono

čega nema, da vidim ljubav prema meni. Ne,

ako ljubavi u njima i ima, ne vjerujem

da je osjećaš baš prema meni.

Posted by plavo_sunce

Rođena u kišnom danu jedne duge zime. Poeziju pišem od djetinjstva, ponajviše ljubavnu i misaonu. Omiljeni pjesnici Tadijanović, Cesarić, A.B.Šimić, Ujević.

This article has 1 comment

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting