[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Vjetar!

U ovo studeno jutro,

 otkida svilene kapi rose,

što se kao suze nizaše na paukovu mrežu.

Koračam onako besciljno,

rijeka još brižna hrani divlje patke,

i čuva prirode ravnotežu.

Vjetar!

Zaudara na sumpor,

 u zjenicama čestice prašine peku,

sat je na kuli u parku stao.

Kazaljke se ljube kao prvi put,

i čemu vrijeme koje prolaznost broji,

moj sat nadanja nije posustao.

Čuvaj se vjetra!

Rekla bih onako brižna,

kao djetetu kada kreće u igru sa zmajevima,

i dobar budi, znaš.

Zavlačim ruke ispod pazuha,

tražim te kao davnu prošlost izgubljenu,

a znam da  tamo ne pripadaš.

Vjetar!

Odnosi moju sjenku,

na suncu stidljivom što hladi,

zato  ga još zubatim zovu.

Grizem zanoktice nestrpljiv,

gledam patke u paru plove,

i prazno gnijezdo na krovu…

Čuvaj se vjetra!

Pomislih,  kako si mršava baš kao i ja,

nejaka da se vjetru uzoholiš,

ti ne znaš biti takva, ni druga.

Lepeza od lišća, mali zmajevi brojni,

plešu u vjetru, koji odnosi sve.

Samo da mi ostane tuga!

           Autor: Said Šteta

Autor Said Šteta

Poezija i ja drugujemo još od onih srednjoškolskih dana kada se ljubav iskazivala u stihovima, nekad samo na komadiću papira i tu ostajala kao izgubljeno blago. Zatim uz odrastanje, kako bi predstavio sebe, sve do ovih godina kada mi dođe kao dobar drug da godine lakše nosim…Dijalog sa dušom nepresušna je priča!

Odgovori

Subscribe without commenting