[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Crvene se makovi

na oltaru moga zdanja

od stida, od srama,

vrele obraze skrivaju.

Bivaju svijeća, fenjer vječitog svjetla,

jedini ures crna kamena

i jedini rod

od danas do amena.

Sivo gvožđe nebesa,

putuje po hladnom vjetru,

gdjekoja ptica povrh moga groba,

u letu ispušta pero,

suzu samilosti dobroga boga.

I osjećam podno navlažene zemlje

gorući poljubac latice,

žarki obraz

i rujne suze

još uvijek u stabljici duše mraka živim

i oplakujem svoje kljuse.

Duboke crne očice mraka,

kao ambis bez kraja,

uperene su u nebo da mole,

a krvave latice žarkom mukom

žežu mog srca jad.

Odgovori

Subscribe without commenting