[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

CRTICA BROJ 4 IZ TRAMVAJA BROJ 17

(KAKO SAM KUPIO TRAMVAJ)

I jutros sam se smjestio u udobnu sjedalicu

u svom tramvaju broj 17.

Imao sam pogled na cijelu širinu Savske

i kolone automobila koji su se kretali u oba pravca.

Ta naša Savska je u svemu naša slika i prilika,

još je duboko u periodu tranzicije.

Postoje istovremeno jedni do drugih

izgrađeni veličanstveni neboderi

i stare potleušice koje samo što se nisu srušile.

Na zidovima prizemnica grafiti raznih tema.

Jutros mi je posebnu privukao pažnju jedan.

Na zidu jedne, još dobro očuvane prizemnice,

pisalo je: „Tvornice radnicima!“

Netko je ispod toga nadopisao:

„A koje tvornice?“

Promatrao sam rijeke automobila

koji su se kretali u oba pravca…

…primjetih čak i jednog stojadina.

Sjetih se tako i svog prvokupljenog auta,

upravo stojadina.

Bijaše to tada jako staro, već isluženo vozilo,

na kojem sam sticao svoja prva vozačka iskustva.

Kada sam uspio kupiti svoje prvo novo auto

bilo je to ravno osjećaju osvajanja

jedne od najljepših djevojaka koja se kretala Stradunom

tih davnih sedamdesetih godina, prošlog stoljeća.

I jednog i drugog događaja

sjećam se kao da je bio jučer… čini mi se

da i sad mogu osjetiti miris

unutrašnjosti novog Golfa,

a o osvajanju jedne od najljepših djevojaka

samo toliko da sam se jako namučio

dok sam je osvojio ( …e moj Jesenjine…)

ali je i danas sa mnom…

Od tada pa do danas bilo je dosta toga,

mislim na automobile,

najviše njemačkih ljepotana,

bio je jedan francuz i dva amerikanca.

Posljednjeg od ta dva amerikanca sam,

napokon (mnogo konja – velika potrošnja),

uspio prodati prije nekoliko dana.

U zadnje se vrijeme,

po prvi put u svom životu,

na posao u centru grada vozim tramvajem.

Stvarno to nije u redu da mi je trebalo toliko dugo

da shvatim da manje može biti više…

Nisam se uopće zatekao svojim odgovorom kolegi Ivanu,

koji me je znatiželjno pitao

koje auto ću sada kupiti kada sam prodao ovaj stari,

koji je imao, kako reče, više konja nego cijela Slavonija.

Spontano mu odgovorih:

„Već sam nešto kupio – kupio sam tramvaj broj 17!“

Svi su se nasmijali kao dobroj anegdoti,

čak je kolegica Marija ispričala onaj stari vic

kad se student iz njenih južnih krajeva

tužio ocu kako mu je neugodno

da on dolazi na fakultet s Mercedesom,

a svi ostali s tramvajem.

Otac mu brižno odgovori:

„Ništa se ti sine ne sekiraj,

kupit će ćaća tebi i tramvaj!“

 

U stvari to je bila, što se mene tiče, živa istina.

Već sam kupio i elektroničku karticu za tramvaj

i učinio sebi život mnogo jednostavnijim,

zabavnijim, jeftinijim – pa imao sam svoj tramvaj!

Nakon što sam si posložio te lijepe misli,

na aktivnu stranu mog mozga,

nekako poletno se uputih iz svog tramvaja

na glavnom zagrebačkom trgu prema svom uredu.

Da bih izbjegao gužvu ispred tramvaja

uputih se ravno prema pročelju hotela Dubrovnik

i onda skrenuh prema neboderu u Ilici na broju 1.

Na čistini desetak metara ispred mene

veličanstvenim hodom, čvrsta, elegantna koraka,

na visokim potpeticama,

kroči naša poznanica iz prvih crtica iz tramvja broj 17.

Iako sam je vidio samo s leđa, mislim da je to bila ona.

Bilo je jako toplo jutro pa je bila bez mantela.

Plava košulja širokih ramena,

u području uskok struka pripijena uz tijelo,

toliko kratka da ostavlja prazan prostor

do gornjeg ruba suknje,

pa se vidi dio golog tijela.

Suknja u boji tijela, isto kao i cipele,

dužine malo iznad koljena, pripijena uz bokove.

Preko jednog ramena lijepa torbica iste boje kao i košulja,

a u ruci je nosila bordo torbicu za laptop.

Cijelo visoko tijelo i pored žustrog hoda

stoji pravo kao svijeća,

samo se dio u području bokova

pri svakom zakoraku njiše lijevo – desno.

Proleti mi misao da sam ja,

u nekoj od svojih reinkarnacija,

jednom sasvim sigurno bio Sandro Botticelli,

barem one davne 1484. godine

kad je stvarao svoju veličanstvenu sliku Rođenje Venere.“

Lijepo je vidjeti lijepo i

sve dok to zamjećuješ i diviš se lijepom

znači da si živ.

Mojim kolegama Mariju i Zokiju moram objašnjavati

da se tu ne radi o imanju, nego o bivanju, sebstvu

…o biti mi daj, o sebe mi daj!

Ušla je u prizemlje nebodera

i vjerojatno se uputila ka liftovima

koje i ja koristim za odlazak u svoj ured.

Nesvjesno sam ubrzao korak, valjda se nadajući

da ću je zateći u prizemlju gdje čeka dolazak lifta.

U zadnji momenat je uspijela utrčati u lift,

još jednom sam je uspio spaziti s leđa

prije nego su se zatvorila vrata lifta.

Lift je krenuo prema vrhu nebodera

zatekao sam se kako gledam gdje će lift stati.

Zaustavio se na 3., 6., 8.,11.,12. i na kraju na 15. katu.

Na kojem li je izišla?

Da li tu radi ili je samo u posjetu?

Da li je to uopće bila ona?

Ma to nije ni bitno!

Ili ipak možda jest!?

I znate što – ne prodajem svoj tramvaj

ni za svu lovu ovog svijeta…

Posted by TIHOMIR VITO TOLJ

This article has 1 comment

Odgovori

Subscribe without commenting