[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Tramvaj broj 17 od postaje Staglišće na Jarunu

do Trga bana Josipa Jelačića vozi oko 23 minute.

Vjerojatno bi Einstein uspio dokazati svoj punici, ili ona njemu

(sve je relativno, moj Alberte)

da je to u nekim relacijama cijela vječnost

u kojoj se mogu dogoditi velike stvari.

Za to vrijeme u tramvaju se događa svašta,

a i sam možeš raditi, mnogo toga…

naročito ako uspiješ zauzeti mjesto u udobnoj sjedalici.

Meni to redovno uspijeva jer idem dosta rano;

uglavnom sam u tramvaju već u 06:45.

Ponekad mi netko i ponudi svoju stolicu

(to me jako naljuti i uznemiri,

ali to je neka druga tema….).

I tako kad se lijepo smjestim

mogu samo sjediti i tupo gledati kroz prozor,

mogu iza tamnih sunčanih naočala zatvoriti oči i meditirati

(to je ono kad ne mislim ništa i ponavljam svoju mantru,

obvezno prekrižiti noge i držati ruku u ruci,

sve to radi protoka energije…).

Mogu privesti kraju čitanje romana Brdo od Prtenjače

(idealno za čitanje u tramvaju:

tip zamjeni tramvaje, Zagreb, posao, ženu…

za život s magarceem i psom na vrhu brda na jednom otoku…)

istovremeno slušajući s radio Sljemena

daleko najseksipilniji glas i izričaj voditeljice Lacike…

 

Moliti se, također je moguće,

npr., gospi od Velikog Prologa za zdravlje,

Isusu za neke druge stvari

i nikako se ne bi smjela zaboraviti molitva Sv. Bartolemeju.

Negdje sam čuo ili pročitao da je on zadužen za lovu,

tako mu se ja obraćam, sve češće,

da osigura dovoljno love za firmu koja me hrani

i za mene osobno.

Čini mi se u zadnje vrijeme

da njegovo radno vrijeme počima malo kasnije

nego se ja vozim mojim tramvajem na posao,

pa ću vjerojatno moje molitve Sv. Bartolomeju

morati pomjeriti za neko drugo doba dana.

A možda je na podužem godišnjem odmoru…

Jedna starija mudra žena u mom rodnom selu

me uspijela uvjeriti da je Sv.Ante

jedini svetac s kojim se možeš pogađati:

Ti Sveti Ante meni to i to,

a ja Tebi Sveti Ante ono i ovo….

Mogu vam reći da to ponekad pali,

ali ne treba pretjerivati….

(Ma spremam se ja otići ovog 1. svibnja i u Padovu

– last minute 800 kn po osobi –

 – Diners 12 rata beskamatno –

sve u okviru tih naših pogodbi.)

Posebno mi se sviđaju u tramvaju one sjedalice

koje su okrenute jedna prema drugoj,

ima onih koje su tako blizu

da ti se noge dodiruju s nogama tvoga susjeda preko puta..

ipak su udobnije one koje su malo udaljene…

tako da možeš bez problema, kroz tamne naočale,

promatrati facu onog preko…

Jutros je preko puta mene,

na udaljenosti od oko jedan metar,

sjedila jedna gusto načičkana,

krtaka crna frizura

ispod koje su su vidjela samo dva,

nenormalno, velika crna oka.

Imao sam utisak da se cijela osoba te mlade dame

pretvorila u ta dva oka.

Bila su širom otvorena – kao da će iskočiti,

usmjerni na čitanje dolaznih poruka na mobitelu…

Očito je u tijeku bilo

jutarnje doziranje neophodno potrebnom količinom…

Izraz očiju je bio takav da se, sasvim sigurno,

radilo o nečem jako važnom,

vjerojatno o nekim događajima, tako se činilo,

koji mogu imati za posljedicu izbijanje 3. svjetskog rata….

Ogromna načičkana frizura

je takvom brzinom pisala svoje poruke

da mi se malo zamantalo i pomislih kako bi

vjerojatno pobijedila na državnom prvenstvu iz daktilografije

kakva su se organizirala u neka bivša vremena …ah…

Nikako se nisam mogao oteti dojmu

da se zaista radi o nečem jako važnom,

to su njene oči očito pokazivale….

Opet kontrolor karata,

pa oni zaista nemaju razumijevanja

za aktivnosti od svjetske važnosti:

Gospođice molim vašu kartu.

Dva velika oka nisu dizala pogled,

samo je lijeva ruka izvadila iz džepa svoju osobnu iskaznicu

i dodala kontroloru.

Gospođice trebam vašu putnu kartu ili pokaz a ne osobnu …

i kako se dva oka nisu odvajala od ekrana,

preko kojeg se rješavala svjetska kriza,

kontolor je shvatio da mu je dala osobnu

kako bi joj napisao kaznu jer karte niti pokaza nije imala…,

ispisa kaznu vrati osobnu koju ona spremi u džep,

i nadalje, ne dižući pogled.

Kad je preko razglasa ugodni glas objavio:

Slijedeća postaja je Studentski centar,

dva crna oka su se počela pomalo dizati

ne mijenjajući njihov izražaj

(kriza je još u tijeku, očito..)

i ne odvajajući pogled od ekrana mobitela.

Došla je do izlaza bez ikakvih problema

i izišla kad se tramvaj zaustavio.

Promotrao sam je kroz prozor…

zaustavila se u gomili svijeta

koji je čekao svoj broj tramvaja

i iščitavala na mobitelu upravo pristiglu poruku…

Tada se dogodilo neko čudo:

na licu su joj se osim dva velika crna oka

pojavila i dva niza velikih, lijepih bijelih zubiju.

Osmijeh tako velik da su se mogli vidjeti i kutnjaci i glasnice.

Cijelo lice joj se pretvorilo u izraz sreće.

To je, pretpostavljam, nedvojbeno bio znak

da je u zadnji čas izbjegnut 3. svjetski rat.

Kako se i moja postaja približavala

digao sam se i primicao izlazu.

Na izlazu je bila moja poznanica od neki dan,

prelijepa mlada dama kojoj je,

sjećate se, ispao mobitel….

pa ona nezgodacija s turbo folkom…

kad joj rekoh:

…šteta, nepopravljva šteta!

Jutros nije imala slušalice na ušima – nije slušala ništa.

Bez riječi, blago mi se naklonila, ja njoj također,

na što mi ona krajičkom usne uputi zagonetni osmjeh Mona Lise.

Htjedoh joj reći:

……možda šteta ipak nije nepopravljiva…

Ali već se bila izgubila u mnoštvu putnika

koji su ulazili, izlazili, čekali….

Uputih se prema uredu na 2. katu nebodera u Ilici broj 1,

požurim da vidim izvode banaka,

možda je Sv.Bartolomej jutros ipak došao na posao na vrijeme….

Ova objava ima 2 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting