[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Sjećam se,nepotpuno…jedva…u magli…

Reinkarnacija je učinila svoje-duboka razmišljanja dovela su me do jednog od prošlih života…

Bilo je strašno…um je bolio,osjećao sam oluju u svakom dijelu bića,u svakoj čakri…

I tijelo me boljelo…nisam se nadao takvim posljedicama izvantjelesnoga iskustva…

Crna magla gušila me…loš predosjećaj…razbijena sjećanja…

Bili smo izgnani…izopačenici,otpadnici…

Djeca su plakala,majke nisu znale što im reći…očaj,neizvjesnost…

Hoće li nas pronaći?

Hoće li nam napokon presuditi mučenjima i lomačama?

To su jedino željeli,neizmjerno žedni krvi…prokletnici…božji svećenici…

Uzdignutog držanja kao da su došli sa samog Neba…sve što govore je licemjerno…

Zagovaraju ljubav jednima,druge progone…

Dok čovjek ne zna puno,dok ne razmišlja kritički,podoban je…savršen za ispiranje mozga…

Jezici su im zmijski…crni od zloće što teče iz nutrine njihovih prljavih duša…

A mi…mi smo se odupirali,tražili odgovore,koristili svoj um,svoju svjesnost…propovijedali čistu ljubav i nenasilje…to nas je stajalo slobode…bili smo prokleti…progonjeni poput nekih zvijeri što ništa nažao ne čine čovjeku,a on ih ipak hladnokrvno ubija…

Imaju moć od samoga Boga,a iz njih izvire apsolutno demonstvo…

Nisu nas našli,barem zasad…i to je nešto…

Krasne mlade žene i muškarci propali su,omršavjeli poput mumija…djeca su plakala…

Starci su umirali…načinili smo tajne katakombe…na miru će počivati…

I neće nas naći…jer se boje mjesta na kojem smo našli utjehu…strah ih je i na samu pomisao…

Crni Hram-to mu je ime…

Drevno pogansko svetište…ni po čemu crno…obasjano zlatnim zrakama Sunca,ovjenčano modrim cvjetovima u tami špilje…mirisalo je na ruže,a ruža nigdje…

Posljednje što pamtim je zasljepljujuće svjetlo…naše oslobođenje…

Došli su po nas-nepoznata bića…isprva su bili potpuni stranci,a onda,kada se intenzivno svjetlo stišalo,sve je bilo jasno-ljudi su,od krvi i mesa,iako pomalo čudni,ali jako su nam sličili…

Isprva nismo znali što se zbiva…dok nam nisu rekli da nas kane spasiti…rekli su nam,na našem jeziku…

Isijavali su neopisivu dobrotu i ljubav,oči su im bili kristali,jasno smo vidjeli,na površini njihovih zjenica-sav svemir…

Nismo oklijevali,nismo sumnjali,ponukani unutrašnjim glasom povjerenja u posjetioce s nebesa,otišli smo s njima…

Što će biti s drugima,ljudima poput nas?Dokle će ih progoniti?Nitko ne zna…žalosno je to…

Ali božica Pravda jednom će valjda presuditi…

Obuzet srećom što smo spašeni,što su preživjeli našli svoj mir,sretan zbog njih više nego zbog sebe,i tužan zbog ostalih koje još progone,sjedio sam pored fontane,na hladnom mramoru,upustio se u misli o budućnosti svijeta…

Gusti grm tamno crvenih ruža plesao je na umjetnom vjetru…

Odjednom  si se pojavio preda mnom…zagrlio me,a nisi me poznavao…

Duše su se našle…spojile su smrtnika i drevnoga boga…

Sada je sve samo blijedo sjećanje,snoviđenje,krhka vizija…

I ti si daleko…i to vrijeme više ne postoji…

Nekada pomislim da smo bili samo san…

Sjedim na terasi…jesen je…i zapitam se gdje su ta ispaćena lica s kojima sam dijelio utočište Crnoga Hrama…valjda na boljem mjestu,iskreno se nadam…

Tvoje lice čisto je u mojim sjećanjima…često te se sjetim…utjeha si mi u teškim danima…

Tajanstvena si sila što me vuče naprijed,iz dana u dan…daješ mi snagu da širim dobro drugima…

Neću te zaboraviti…sva najblistavija prostranstva i najčišća jezera moga bića samo su za tebe…

Ti si u meni,trajno prisutan…i taj duhovni gen zauvijek će ostati…

Ti si Svjetlost…

Autor Ellenhyll

Ova objava ima 4 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting