[Ukupno:1    Prosječno:1/5]

Na brodu sam sama,

počinje prava drama.

Svi su ljudi nekud nestali,

kao da su postojat prestali.

Crne siluete na brod dolaze,

mene traže,

polako mi prilaze.

Osjećam strah,

jedva hvatam dah.

Krenem po brodu bježat,

a te siluete počnu vikat i režat.

Na pramac broda stižem,

ruke u zrak od nervoze dižem.

Nemam više kuda,

totalno sam luda.

Crne siluete ispred mene stoje,

udisaje moje broje.

Dušu mi žele isisat,

tijelo potpuno izbrisat.

Moj razum se od nekud javlja,

stih za mene sastavlja:

“Probudi se, to je samo ružan san.

Ništa ti ne mogu,

pljesni dlanom o dlan.”

Doista se budim u svojoj sobi,

sa istim tijelom i u istoj robi.

Još uvijek dišem,

imam potrebu ovaj san kao pjesmu da zapišem.

Posted by Nada 1985

Rođena sam 27.11.1985 u Puli. Diplomirala sam pri Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U slobodno vrijeme bavim se pisanjem poezije, čitam knjige, uživam u životu, meditiram i vježbam jogu. Moje pjesme su uglavnom mračne, jer sam se osjećala mračno u trenutku dok su pjesme nastajale. Ipak skoro svaka pjesma ima pozitivan završetak. Svojim pjesmama želim poručiti da je ljubav najjača sila u univerzumu kojom se mogu pobijediti sva zla ovog svijeta i izbrisati sav mrak koji nastaje u glavi zbog življenja u nesigurnom i opasnom svijetu.

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting