[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Dar govora poklon je Božje čvrstine
Da izreče čovjek misao što sine.

Veliko pomilovanje tu se sakrilo
Da bi čovjeku ljepše i bolje bilo.

Ali čovjek odredivši sebe prokletnikom
Neke divne riječi ne izreče nikom.

Nego samo grde riječi sa repertoara
On uzimlje s pladnja ohologa žara.

Koliko će koštat kad se sumnje riješe
Nikad mu jasno i poznato ne bješe.

Previše je slaba providnost mu duha
Da izreće riječi ćudorednog ruha.

Ali anđelu čuvaru jednom to dojadi,
Ta škrtosti ljudska što oholost sladi.

Pa se proplamsavat stane u čovjeka duši
Njegovo prokletstvo što silnu Slast sruši.

Poput riječi što pojede ritam ludi
Čovjek shvati da ne može živjeti bez ljudi.

I u silnoj misli sablasno je stao
Što još ljepšu stranu nije upoznao.

Nego, već je kasno, duh mu jadikuje
Da znakove njegve žalosti tko čuje.

Al okaljan mržnjom duh mu slabo stremi
Proseći i moleć – ah, oprostite mi..

No pak čuvši srce u tom pokajanju,
Srce što zablista u beskrajnom blistanju

Bog smiluje se – preda mu bogatstvo bez mjerno
Oprost. Oprost ljudi koji vole vjerno.

Autor MatekXP

Odgovori

Subscribe without commenting