[Ukupno:1    Prosječno:5/5]

Još sam držao gostijonu u blizini rijeke, toga kišnog proljeća na estonskoj ravnici. Dolazili su mi mještani, nakon zalaska sunca, kad bi završili poslove u štalama i na polju i pili su pivo. Jedene mi je večeri, i prije zalaska, došao čovjek u bolivar šeširu. Sjeo je sam u najdalji ćošak i naručio viski. Kad sam mu donio čašu, on popije i naruči dupli.

-Škotski? – pitao me.

-Škotski – odgovorio sam.

Kad je zašlo sunce gosti su došli, smijali se, kartali, pričali su o ženama i lovu, a on je samo šutio i pio. Moji gosti nisu ostajali dugo. Popili bi po par piva i otišli kući jer su se budili ranom zorom pa radili svoje poslove, a on je tamo šutio i pio. Kad je ostao zadnji, naručio je dupli viski. Poslužio sam ga, pospano, i pitao:

-Od kuda ste gospodine, nisam vas nikad prije vidio tu, na estonskoj ravnici?

-Iz Škotske.

-Sad mi je jasno zašto pijete viski! Drago mi je da ste došli i sutra dođite opet, a sada je već kasno i mislio sam zatvoriti.

-Gdje jednom dođem i pijem, više se ne vratim. – Odgovori mi.

Bio sam zbunjen… -A gospodine, zašto ne bi opet došli na škotski viski? Zar vam se ne sviđa ovdje, na ravnici Estonije ili vam se ne sviđaju ljudi koji se smiju, kartaju i piju pivo ili vam se ja ne sviđam, možda vas previše pitam?

-Zato što ne platim – Rekao je odgovorno i bezbrižno.

-Kako to, kažete, ne platite? Zar i meni ne mislite platiti taj viski što ste ga ovdje popili?

-Mrtvima novac ne treba…

-Dosta mi je gluposti! Mene ćeš ubiti?! Plati što si popio i odlazi!

Onda je počeo s pričom – Osam puta sam prešao Ural, Pirineje i Himalaje, Od Atlantika do Pacifika. Život mrtvaca je tako dosadan…

-Ubit ću te ako mi ne platiš! – Vikao sam. Na polici ispod šanka sam imao sačmaricu i bio sam ozbiljan.

-Vidiš ovaj šešir? To je jedina stvar koju sam platio. Sada kad sam prolazio Rusijom, našao sam 8000 Rubalja u sibirskoj tundri. Platio sam ga četri u Sankt Peterburgu prije osam dana. Evo ti četri za viski…i ne možeš ubiti mrtvoga čovjeka…

Razbudio sam se kad mi je dao 4000 Rubalja.

-Lijep bolivar gospodine, stoji vam odlično!

Rekao mi je da mu natočim još viski, zainteresirao me, natočio sam mu dupli.

Nastavio je priču – Davnoga tmurnog jutra, na škotskome sjeveru, postavljao sam zamke za zečeve. Sunce iza oblaka nije osmi dan izašlo. Po povratku u svoju kolibu, u svoj toj tmini, do očiju sam upao u hladne močvarne alge. Nisam mogao van. Cijeli dan, cijelu noć i cijeli drugi dan sam uzaludno dozivao pomoć. Pod stopalima sam osjetio zamrznuta trupla zečeva, želudac mi se napunio algama i potonuo sam drugu noć.

Priča mu nije držala vodu. Čovjek koju tu sjedi i pije govori da je mrtav, ali pustio sam da priča. Natočio sam i sebi viski i pomislio sam kako ću samo lijepo spavati nakon svega toga…

-Te noći sam trebao umrijeti, međutim, dogodilo se nešto jako čudno pa ni dan danas, nakon toliko godina razmišljanja ne mogu objasniti što se zapravo dogodilo. Bio sam u nekakvom prolazu između svijetova, u mraku i vidio sam Zemlju ispod sebe, a tad još nismo ni znali da je Zemlja okrugla. Gore je bilo svijetlo.

Kao riba sam šutio. Već nakon nekoliko viskija bio sam pijan i napola spavao, a on je barem dvije boce popio i samo je pričao. Valjda je to zato što ne možeš napiti mrtvog čovjeka… Onda sam mu rekao kako ja još uvijek mislim da je Zemlja ravna. Dovoljno je samo da pogleda van, u estonsku ravnicu i shvatio bi o čemu pričam, ali ja nisam, kao on, gledao na Zemlju sa prolaza između svijetova. Ne sjećam se što je odgovorio, možda nije ništa, nego samo nastavio svoju priču.

-Polako sam se približavao svijetlu, ili se je ono približavalo meni. U jednom trenutku bili smo tako blizu i htio sam ga dodirnuti, proći kroz njega… Mislim da je sa druge strane bio nekakav novi svijet. A onda svijetlo se samo ugasilo i ostao sam sa ove strane. Počeo sam padati i pao sam natrag na Zemlju, na stjenovitu obalu. Ocean sam promašio za svega nekoliko metara. Bio je to Portugal i neko novo vrijeme. Čini se da je moj boravak u onom mraku trajao stoljećima, možda čak tusućama godina jer sada je, znam, 1899. godina, a ne znam koja je bila kada sam se one noći utopio u algama.

-Kako vam se sviđa ovo novo vrijeme, sad kad znamo koja je godina i tvrdimo da je Zemlja okrugla? – Pitao sam ga.

-Nisam ja htio ovo! Pa već 150 godina samo idem sa zapada na istok i sa istoka na zapad. Ponekad pomislim kako ću na ovome svijetu ostati sasvim sam i tako lutati bez cilja. Nisam zaslužio takvu kaznu! Bio sam samo čovjek koji je lovio zečeve…

Zaspao sam za stolom, a on je valjda još pričao. Ujutro sam se probudio, a njega nije bilo i nisam više vidio toga čovjeka u bolivar šeširu.

Posted by Herc

Živim pišem dišem Jedem molim volim

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting