[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Drhatom mu srce
tijelo tresti stade,
za njega se lati,
na zemlju pade
i nebu zavapi:
”Neka stane…
neka stane
Bože vrijeme…”

Sa neba prošaputa
od Svjetlosti glas:
”Ne može… stati,
– tvoje vrijeme,
dušo, sam si ti.”

”Ali prebrzo ide…
prebrzo mi teče”,
drhtavim glasom
čovjek nebu reče.

Svjetlost se još više ukaza…
zatreperi blještava
i sa Istoka i Zapada…
pa zaledi trenutak tada
i riječi svoje zadnje,
čovjeku slijepcu ona dade:

”Samo ti se čini…
vara te oko tvoje,
sve što vidiš, dušo,
samo je ogledalo tvoje:
ljudi, zemlje… vrijeme…
– sve je odraz samog tebe.
Uspori malo samog sebe,
i usporićeš lagano…
bez muke, i svoje vrijeme;
I ne žuri kroz život toliko,
ne paniči, ne viči…
nemir ne sij’, nemir ne nosi,
i vidjećeš vječnost svoju
kako mir i tebi i onima
oko tebe na krilima
moga Svjetla donosi.”

Posted by senada brcaninovic

This article has 1 comment

Odgovori

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Subscribe without commenting