Čovjek i vrijeme

lis 5, 2009 Posted by senada brcaninovic on lis 5, 2009 in Ostalo | 1 comment

Drhatom mu srce
tijelo tresti stade,
za njega se lati,
na zemlju pade
i nebu zavapi:
”Neka stane…
neka stane
Bože vrijeme…”

Sa neba prošaputa
od Svjetlosti glas:
”Ne može… stati,
- tvoje vrijeme,
dušo, sam si ti.”

”Ali prebrzo ide…
prebrzo mi teče”,
drhtavim glasom
čovjek nebu reče.

Svjetlost se još više ukaza…
zatreperi blještava
i sa Istoka i Zapada…
pa zaledi trenutak tada
i riječi svoje zadnje,
čovjeku slijepcu ona dade:

”Samo ti se čini…
vara te oko tvoje,
sve što vidiš, dušo,
samo je ogledalo tvoje:
ljudi, zemlje… vrijeme…
- sve je odraz samog tebe.
Uspori malo samog sebe,
i usporićeš lagano…
bez muke, i svoje vrijeme;
I ne žuri kroz život toliko,
ne paniči, ne viči…
nemir ne sij’, nemir ne nosi,
i vidjećeš vječnost svoju
kako mir i tebi i onima
oko tebe na krilima
moga Svjetla donosi.”