[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Trunem iznutra,

stanica po stanica,

organ po organ,

trulež, samo trulež,

u meni.

 

Ljubav je odavno umrla,

nada isto s ljubavlju otišla,

sreća otrov popila,

pa je i ona bolno umrla.

 

Trunuti je počelo sve bez ljubavi,

duša trune bez radosti,

dok stanica po stanica trunu,

ja umirem.

 

Polako se za to pripremam,

mene nema,

bez nje,

jer jedino ona oživjet može sve,

i ljubav,

i nadu,

i sreću,

a time i mene sama,

oživjeti, razveseliti,

probuditi mi nadu,

pokrenuti me da idem dalje.

 

U život ovaj,

pun bola,

pun truleži,

bez radosti,

bez boja i ljepota.

 

Mrak je samo mrak,

tuga je svuda,

studen srce steže,

suze teku,

ali uzalud,

jer život je okrutan,

život moj je bez nje,

osuđen na trulež, hladnoću

i samačku hladnu smrt.

 

Ivan Bručić 26.12.2012.

Autor Ivan Bručić

Imam 23. godina i počeo sam pisati početkom 2012. godine nakon svoje zaljubljenosti.

Website: https://www.facebook.com/ivan.brucic.7

Ova objava ima 5 komentara

    • Osmijeh na lice teško je staviti,
      još je gore s tugom tom ljude gnjaviti,
      čemu se sretan praviti,
      kad sam svjestan da ću se teško oporaviti!

      Hvala na čitanju!
      Lijep pozdrav!

Odgovori

Subscribe without commenting