[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Sunce je zlatnim rukama šaralo brda okovana zelenilom.
U nemirnom ritmu, zvonko je svirao blag povjetarac kroz grivu sedmoljetne glave.
Postojao je jedan kutak skorvit, sjećam se.
Na jugoistočnoj strani kuće u krošnjama sunca.
U blagordarnim rukama bio sam praška, sretan,
zbog ekskluzivnosti da sam ujedno i čestica i svemir.

Dohvatio bih tako prvu ispruženu zelnu ruku, načičkanu crvenilom.
Ah, to vino mladosti, kad i ašlama opija, i uznosi do neviđenih visina bezbrižnosti.
Ah, družice stara. Prvim suzama zalivana.
Sjećaš se kako su me tvoje ruke grlile kad bih sretan pao ti u zagrljaj.
Ti jedina si zanala za sve moje petice i dvice.
Ti, čitala si knjigu duše za srce.
Ja bio sam Sulejman mudri- dječak Svemira, a ti moja Hudhud ptičica.
Paziteljice mojih tajni. Vjerna družice.
Ja nisam više onaj.,Isti.
Samo još kalup ovaj što me stiska, svjedoči o tome, da sam ljudsko biće.
Oronuli starac u tvom pogledu, tek nakaza nagrižene čistote.

Više se i ne smijem kao nekada.
Smijeh je sebi svrha postao.
Tek blijed odraz dopadljivih lica plastično dekorisanog društva.
Vjetar ne svira više, zvonko i blago.
Sunce me već odavno ne grli.
A srce uljuljkano u buržoasku bajku svakodnevno umire, i isto rađa se.

Ti, znala si skrivene namjere moje, loše i dobre.
Znala si sve moje simpatije.
I crvenile su se ruže, kao zaljubljenost.

Ah, zašto samo ponekad vjetar dozove svojom muzikom te mirise.
Gledali su, sjećaš se, mene kao potencijalnog luđaka.
Nisam mario za to, ni koliko za treptaj.
Sreću sam djelio sa Svijetom.

U ovoj tišni mrem.
Zasviraj vjetre,
Zagrli me, Sunce moje
Zaigrajte zvijezde sa mjesecom, da oči zaigraju sretne.
Ni rumen, ni žut, a ni zelen više nisam, Fabulas postao.
Tek projekcija nametnutih normi ponašanja. Ljudskih zakona
Koje ću kuditi pred Bogom, ako budem imao pravo.

Vratite mi srce.
Ne kradite snove.
Uzurpatori privatnosti.
Izjest ćete vi, utrobe jedni drugima, kanibali jednooki,
Punoglavci u baruštni strasti-vlasti, kad rodi se jednoga dana dijete
U svakom čovjeku.
Na dan kad bude vladao osmijeh, ljubav i povjernje.
Na dan ponovnog zagrljaja s ašlamama.
Bezbrižni, spokojni u visinama savršenstva.
Slobodni od prokletstva, „misli na sebe“.. Trijezni.
Upijeni u sveopću Ljepotu i Harmoniju. Konačno sljubljeni kad budemo.
Zarudit će ašlame, ponovo.

Autor Adem Garić

Ova objava ima 9 komentara

  1. Jesu li ašlame namjerno izabrane za ove stihove jer su skoro odumrla vrsta trešanja? I jesam li uopće dobro pronašla na net-u što su zapravo ašlame?
    Teški stihovi Ademe…optižujući , proricateljski…odlični!
    Topao pozdrav šaljem!:)

  2. da, baš zbog toga, a vidim google je dao pravi odgovor, :)ašlame su s druge strane vrsta trešanja koje su kalemljene, odnosno presađene, promjenjene, kao što su nam i životi,,, al nekako su vezane za maldost,,,jer su posebne, baš kao mladost rumene 🙂 hvala na čitanju, topao pozdrav!

    • Da…to sam i pročitala googlajući:))O kalemljenju i naporima da se ne izgubi vrsta potpuno…kao u tvojim stihovima…:)
      Hvala tebi na odgovoru i pojašnjenju!:))
      Osmjeh ostavljam..a trešnje..njih inače obožavam:)))

  3. trešnje su nešto posebno,i nadam se da se neće izgubiti, da će ih uvijek biti, da će uvijek biti ljudi koji će znati oživjeti i vrattii mladost i dječaštvo u sebi, pozdrav i sretno valentinovo 🙂

Odgovori

Subscribe without commenting