[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Posljednja sam ostala u okolini,

čak ne jurim da bih stigla brže.

Često vraćam se ka onoj dolini

gdje leptiri krila svoja prže.

 

Znam već dugo da sam osamljena

kao netko tko se deklarira

kao duša sputana i utamnjena

koja uvijek u slobodi bira.

 

Ne moram ni ostaviti traga

bilo kome, bilo kojoj svojti,

i ne moram uopće biti draga,

niti lijepe pjesni pojti.

 

Stalo mi je do samoga bitka,

to je ono što sigurno znam.

Čak mi zvuči dio ova svitka

kao da me čuje netko tko je sam.

 

Svoj kraj i skoro sve prihvaćam,

znam da nestati ne mogu.

Zato se ponekad crna pera laćam

makar pjevam svome Bogu.

 

Nisam podivljala, ili možda zato,

bijah uvijek svijetu na distanci.

Neću stvarati od olova zlato,

samoj sebi sam u rezonanci.

 

Ovaj stih je samo jedan odgovor

sarkastičnome puku, punom zlobe,

jer ja ne razumijem takav govor,

ne znam zašto uvijek svaku nadu zdrobe.

13.02.2016. 23:39

 

 

 

 

Ova objava ima 8 komentara

  1. Prejaki iskreni stihovi puni mudrosti i životnih istina i maru za bitak i puku punom zlobe… to mi sve zvuči nekako poznato.
    Lijep pozdrav draga gospođo Tomljanović

Odgovori

Subscribe without commenting