Čežnja

Cvrkut ptica i

zaigrani cvjetovi

jednoga stabla.

U knjizi sjećanja,

na stranici najljepše

čuvane misli.

Zamotane u povoje

svjetlosti, utopljene u

mirisu lijera,

odolijevajući

Starcu i Učitelju.

Vidi, svi su tu.

Sve tvoje igračke

što si ih nekada zvao

najboljim,

prijateljima.

Sve tvoje

slatke gluposti.

Tvoje bezbrižno

skakutanje na putu

sitnih kamenčića.

I tolika čežnja,

srce vapi za izvorom

nepresušnih,

nepovratnih,

izmišljenih otisaka.

Otisaka koji su

učinili te

robom Vlastitoga.

Ah, ni Hermo

ti više ne može

učiniti bijeg u

djetinju ideju.

Već šum, il’ korak,

il’ glas

prekida urođenu

sponu što ti je

dana na korist

bezobrazno;

svaki dan,

svaki sat,

svaki trenutak

kojemu pribjegavaš.

Ispuštajući iz

svojih ruku

naranče ubrane u

istome onom

vrtu u kojemu

ćeš tren kasnije

umiriti svoje biće.

Grliš izgubljeno,

ljubiš prošlo,

voliš nezaboavljeno.

Traj’, traj’ dok je

daha

u ustima tvojim.