[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
K’o nadgrobne ploče svi krovovi ćute
pod ropcima Junske uzavrele noći,
nad njima su zvezde izgubile pute
i k’o i ja leže u praznoj samoći.

O, da li će ikad zora za nas doći,
za samotne oči što blješte u mraku,
za dlanove prazne u čiju se raku
sahranjuju snovi na izdahu moći.

Ko li te sad ljubi, dok me grli tuga,
dok u suzi mlakoj bakren Mesec lijem,
i prašumskim okom budan tebe snijem,
bez tuđina zlobna i znanoga druga.

Ja bih opet bio tvoj vladar i sluga,
sve, samo da opet pijem usne tvoje,
i da nađem izlaz iz samotnog kruga
čiji naboj ruke daleke ti kroje.

Sve što trebam, Ti si, i dok srca poje
bubnjeve što nadu pesmom prizivaju,
u tvom smehu leže sve istine moje
i dani detinjstva što večito traju.

Autor Simic_Petar

Odgovori

Subscribe without commenting