[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Kad pustim svoje žedne srne

na potok prepun mjesečine,

tvoje ruke- dva gladna vuka-

u grmu moje žudnje čekaju.

 

Kad svoju haljinu raskopčam,

i prhnu prepelice rasanjene,

tvoji prsti toploputi

svilene mreže spremaju.

 

Kad  č e ž n j u  svoju rumenu

u kupku rose uronim,

tvoje joj usne kapi strepnje

u kalež strasti pretaču.

 

Kad mlado jutro navrati

i krošnju tajne razgrne,

moje će srne bistrooke

po vlažno lane njihati.

 

A, gdje si ti?

 

Ema: “blues jednog odrastanja”

Autor Emilija Vasiljevic

Evo, kako je to sa mojim pjesmama počelo:
Imala sam 9 godina..(Rođena sam 22.10.1943.god. u jednom selu na brežuljcima, blizu Čačka)…Nosila sam naramak svježe pokošene trave (obavezan zadatak bio je nahraniti živad prije odlaska u školu) i ugledala prekrasan prizor: NETOM PROCVALE LJUBIČICE na platou jasno zelene trave…Istog trena sam osjetila bujicu riječi i bujanje u grudima…
Ostavila sam sve- opisala taj prizor i svoje osjećaje i poklonila učiteljici uz buket ljubičica..
Od tada se za mene otvorila čarolija poezije!
Moja je učiteljica godinama čuvala taj moj prvi rad i bio je izložen na oglasnoj ploči, znaš kako to biva… Nazvala ga PJESMOM i objasnila mi da može biti pjesma iako nije u RIMI…E, pa to mi je dalo krila! Inspiraciju sam nalazila ili bolje rečeno ona je mene nalazila posvuda, pa sam pisala čak i u desetercu šaljive zgode iz razreda, u osmogodišnjoj školi…Jednom nam je profesor diktirao nastavu o toj pjesničkoj formi i veoma ozbiljno, doslovce tražio da napišemo. “od Filipa Višnjića do Emilije Topalović (moje djevojačko prezime)…
U srednjoj ekonomskoj školi u Beogradu (uspjela sam dobiti stipendiju samo za tu školu od CARINSKE SLUŽBE), isticala sam se pisanjem, dobila sam nagradu udruženja književnika Jugoslavije 1962, za najbolja literarna ostvarenja (pisala sam i kratke priče)
Taj moj blagoslov pisanja uljepšao mi je, a ponekad čak i olakšao život: (imala sam čast posjetiti i čestitati Ivi Andriću na nobelovoj nagradi ispred svih srednjoškolaca Beograda… ); kad sam došla u Šibenik, raspoređena za prvu carinsku službu, bila sam “furešta”, teško su me prihvćali…Tamo sam otkrila “Društvo mladih književnika” pri učiteljskoj školi i odmah prhnula u njihovo jato. Objavili su pjesme nekolicine nas u “Šibenskom glasniku” (zvala se “odlazak”-sačuvala sam je u “bilješkama”..Odjednom su me kolege do zvijezda dizale- (kao da su me oni stvorili) i sva su mi vrata Šibenika bila otvorena… Trebalo je da nam objave prvu zbirku, već smo bili na pola afirmisani, tada sam prešla sa službom u Novi Sad zbog udaje…Tu moje pjesme prelaze U ILEGALU..
Preživjele su i brodolom braka i seljakanja po potrebi službe i evo ih, u penziji su, u Puli.. Smišljaju “eliksire” ne bi li sačuvale onu djevojku iz 1963., koja ih, zamalo, nije učinila “slavnim”…
Već tri godine objavljujem na FB stranicama i prvi put na
ovom portalu. Zaljubljenica sam u pisanu riječ…Poezija je moja druga majka.

Website: http://www.facebook.com/evasiljevic

Ova objava ima 2 komentara

Odgovori

Subscribe without commenting