[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Zelena njiva sniva

polako spušta se mrak

 i poput tuge duge

 umire sunčani trak.
Sa crnog bora smola

 kaplje k’o zlatne suze

 toči se vino fino

večer mu miris uze.

 Osamljen stoji čovjek

zanesen kao da moli

ljepota ove noći

tako duboko boli.

Autor marija

Profesorica književnosti i njemačkog jezika. Radi u Rijeci u jednoj srednjoj školi. Izdala zbirke pjesama " Crni plamen" "Očaravanje". Najdraži pjesnici- Edgar Alan Poe, Antun Gustav Matoš, Dobriša Cesarić, Sergej Jesenjin.

Ova objava ima 9 komentara

  1. ova je pjesma daleko od preljepo,divno i blistavo..ova je pjesma opasna..kad sam proćitao drugi put pomislio sam a još uvjek mislim da se radi o samoubojstvu..
    u poćetku neka njiva puna sjete dolazi večer sunce zalazi,utopija idila ,sve miriše na vino i borove..pomislio bi normalan čovjek sad će ispod borova dvoje zaljubljeni da se obečaju jedno drugom..ali ništa od toga..potom nastupa riječ(pridjev) koja ruši idilu”osamljen”…i tako čovjek samo stoji kao da se moli niti hoda niti prića..doista napeto..a na kraju kao što friedrich nietzsche kaže ..zašto tražimo uzrok sreće i nesreće to je nepotrebno..eto to je to marija ,budi pozdravljena ..

    • Naježih se od tvog komentara. Ja sam shvatila usamljenog čovjeka kao nekog tko u osami prirode traži snagu za dalje…jer i ja tako radim. :)) A sad..nisam više sigurna ni u što.

Odgovori

Subscribe without commenting