[Ukupno:0    Prosječno:0/5]

Postoji li uopće prava ljubav,
ona bezuvjetna, iskrena
kada vas više niko i ništa
ne zanima
osim vas samih…?

Kada vam je najvažnije
da toj osobi ukradete
svaki osmijeh koji krije u sebi
svaki zagrljaj, svaki pogled,
pun bijesa, ogorčenosti
zbog svega što proživljava
a ustvari pun sreće i nade
da će ubrzo doći do onoga
o čemu sanja,
i da će sve, baš sve
biti onako kako bi on želio
bez prepreka, bez ičega
što bi moglo da mu naruši
tu ljepotu,
ono izvanzemaljsko
što ima sa njom
nešto sto se dešava
samo jednom u životu
i nikad više.

Jer ipak ona je ta
koja mu je najpotrebnija
uz koju je najsigurniji
u sebe, uz koju je
ono što je.

Kao i ona uz njega.

Ili su to ipak samo prazne riječi…?

Traje li “prava” ljubav i kada završi?
Ili se baš zato što je završila ne treba zvati “pravom”?

Svejedno, meni je bila prava
i ne želim dopustiti vremenu
da ju učini blijedom, dalekom.

Ipak, lijepo i važno ju je doživjeti.

Ova objava ima 18 komentara

  1. Ipak, lijepo i važno ju je doživjeti.

    Zadnji stih je – pečat 🙂
    važno je i ma kakva ona bila, ako je istinski proživljena nema vijek trajanja … uvijek će ostati ‘tragovi’

    Lijepa pjesma 🙂

    Moonlight Girl, pozdravljam te !

Odgovori

Subscribe without commenting