[Ukupno:0    Prosječno:0/5]
Nedugo nakon našega zadnjeg susreta

opet se javljam, opet me kopkaju čempresi

i mirisi koji se šire diljem maloga svijeta

u kojemu nema razloga da ti smetaju udesi,

 

razne dogodovštine i tvoje vlastite zbunjole

i u kojem samo se od sebe pletivo života plete

kao nekoj staroj ženi kojoj ljudi dozvole

sjediti u sjeni šumarka i govoriti “dobar dan, cvijete,

 

dobro jutro, sunce i dobro ti jutro, jeseni moja”.

Lijepo je i nadasve božanstveno spoznati takav dan

da netko može uživati žrtvu i snijeg bez boja

i da mu sve izgleda čisto i plavetno kao lan,

 

a dani su nekad bili noći, crne, bez najmanjega spokoja.

Predivno je dočekati hrpu neke nove dječice,

a ne biti zavidan ili dati da te napada zlovolja

ili bilo što takvo, ljubomora bez prečice.

 

Da, ti su čempresi malo ocvali pri svome dnu,

malo su postali tamni i dosta se prorijedili

u tim svojim malim ograđenim vrtovima na tlu,

s kamenjem i kamenčićima koji kao da su problijedili

 

u suživotu s usamljenom postarijom damom

na kojoj se zapravo i ne vide tragovi vremena

dok joj ne pogledaš lice, obasjano nekom tamom

kao da je tek ovoga časa pomirila se s lakoćom bremena

 

jer je valjda tek sada opet ugledala te čemprese.

Oni su ipak tako neodoljivo svijetlo-zeleni pri vrhu,

a po njima jesenji vjetar puše i malo ih trese,

tek toliko da se osjeti životnost, a zaboravi na strku.

23.09.2015.  22:44

 

Ova objava ima 1 komentar

  1. Toliko su mi lijepi ovi stihovi. Čempres se nekako povezuje sa grobljima, jer na svakom ih ima, kod nas na jugu. Ali svejedno meni je to najljepše stablo, elegantno i stremi prema nebu i tako su “neodoljivo svijetlo-zeleni pri vrhu” Šume čempresa se kod nas zovu “čempresate” i tako su lijepi i romantični ti prizori… ukras našeg kraja. A jesam zaš’o u botaniku. Lijep pozdrav draga gospođo Tomljanović uz veliki osmijeh

Odgovori

Subscribe without commenting